Samo zeli jako.. i uspjet ces!.. (?)

Zemlja je smrtnim sjemenom posijana, ali smrt nije kraj, jer smrti zapravo i nema, i nema kraja, smrću je samo obasjana staza uspona od gnijezda do zvijezda...

Pocivaj u miru andjele, neka Ti je vjecna slava i hvala. Tesko je naci prave rijeci u ovim satima, kada samo naviru suze na oci, a slike sjecanja paraju dusu tako jako da osim boli i tuge u njoj vise nicega nema. Zasto Bog uzima dobre ljude? Boze, zar ne shvatas da nam dobri ljudi trebaju na ovom svijetu? Boze, zasto nam oduzimas one koji su nam mogli donijeti bolje sutra, svojom pamecu, talentom, snagom uma, hrabroscu...? Kazu da su pred vijernicima uvijek nova iskusenja kojima se moraju oduprijeti, pomiriti se sa sudbinom i prihvatiti Boziju volju.

Napustio si nas i ovaj tuzni dan ce ostati obiljezen i u sjecanju svakog od nas koji smo Te poznavali, nas koji cemo uvijek ici Tvojim stopama, nas kojima si ostavio svoje snove, planove, ideje koje je potrebno realizovati i ostvariti. Ne mozemo Te vratiti, ali mozemo ponavljati Tvoje rijeci, truditi se da budemo dobri ljudi kao Ti, uciniti sve da ostvarimo Tvoje snove u kojima si vidio buducnost vrijednu zivljenja i borbe u nasoj zajednici, i na taj nacin Te uvijek osjecati kraj sebe.

Mirno spavaj postovani prijatelju svih nas sanjara, neka Ti je vjecni mir i spokoj do trenutka nekog novog budjenja. Cekaj nas i cuvaj nam mjesto pored sebe Tamo Gore.

Porodici iskrena sucut i zelja da uz Boziju pomoc izdrze u ovom bolnom trenutku.  Cuvaj svoju malu princezu, pazi je i vodi kroz zivot, stiti od zla svojom snaznom rukom, Ti to mozes jer si ti andjeo, ne obican covjek.

Jedini Boze, daj nam svima snagu i mir srcima da prebolimo. Ucini da mala pronceza u buducnosti na licu uvijek ima osmijeh svog oca..

:((

Tako otrcana fraza i, već presmiješno koliko puta upotrijebljeno, pitanje koje se postavlja kada neka neostvarena pjesnička duša želi pronaći svoj put do tuđeg uha.. Ali, to je pitanje na koje ja izgleda polahko, ali sasvim sigurno nalazim odgovor, barem što se mene tiče..

Jednom sam se zaklela da ću postati "Ledena kraljica", hladnokrvna žena koja gazi preko mrtvih, samo da dođe do svojih ciljeva i ostvari svoj konačni naum da ne zavisi ni od koga, da ispunjava sve svoje prohtjeve ne mareći za tuđa mišljenja, žena koja svu svoju negativnu energiju usmjerava na gasnu papučicu svog bolida, a dok kazaljka ide visoko iznad stotke..

Tu sam, na korak do posljednjeg cilja, korak do izvršenja najtežeg zadatka koji sam sebi zadala.. Ali, osmijeha na mom licu još uvijek nema.. Sreće u mom srcu, takođe, nema.. Topline oko mene nema, osim u trenutku zagrljaja debele deke i zimske pidžame.. Svuda samo praznina i bol koja ne prolazi.. Tama pred očima i jeza niz kičmu kada se osvrnem i shvatim koliko sam sama..

..na svijetu :)) <3

..ne voli crveni ruž..i naravno..lak!! :)

I sad bi kao trebalo iskoristiti vikend na izlete, derneke, šopinge i sl. Provjerila zalihe crvenog laka, ruža i crvenih krpica! Sve na broju i u zadovoljavajućoj količini. :) Sve ostalo se kupuje usput. Dakle, vikend je samo moj, bez ljudi, just my momyyy and I :)) Dernek, popularna lokacija i sve te cool face? No, thanks! Izleti ili avantura na jug? No, thanks! Malo privatnosti i mira je sasvim dovoljno. With my mom! Neprocjenjivo! :P

..al' ovu cu da rascerupam, zajedno sa njenim konjskim repicem smotanim u nekakvu smijesnu pundjicu..  :))
Anyway, I looooove my Job :))

...zbog tebe sve ljepše je, zbog tebe učino bih sve.. Nek' te dobre vile za mene čuvaju, nek' te noćas zvijezde za mene pokriju...

..od ponedjeljka do ponedjeljka..
..kako kaže moj dragi Željko: Svako veče, svako jutro mi je slobodno, al' mi srce za drugu nije prohodno, ma nisam ja karakter da na tebe više ne mislim...
A znam da ne bih smjela.. Svejedno, ko će da mi zabrani?! Čini mi sretnom, čini me zadovoljnom, čini me prihvaćenom, čini me važnom.. Što manje ljudi zna da si sretan, duže ćeš sretan biti.. Sve dok svoju sreću čuvam za sebe mogu biti sigurna da me neće zbog nje glava zaboljeti i da ništa neću izgubiti..

Ćofiii! Brrrm! Baš je sladak, a i cijena je pristupačna, oko 10.000 €. Za ovaj sjatki auto, nov i sa najmodernijom opremom, to nije puno, bez obzira na negativne komentare iz razloga što "Ipak je to Fiat!" Dizelaš, pa još crvenko! Mislim da sam se zaljubila :) I da, odustajem od terenca, teška srca, al' eto, bolje i to nego se "zavaliti" u kredit... Ćofi Ćofiii! Sad ćemo ti i ja da zavodimo frajere :)

"...i ne volim heroje što samo glume srećne ljude, pa se onda tužni probude!" :))

Godinama sam se molila Bogu za taj dan, razmišljala da li ću ikada doživjeti tu sreću, lutala između nade i potonulih snova da ću ikad biti sretna.. Sad me tako strah. Ponedjeljak je tako blizu, dan kada u mom životu počinje nešto sasvim novo.. Imam hiljadu pitanja, nedoumica, treba mi toliko informacija i podataka, a sve će mi se to sručiti na glavu u Ponedjeljak.. Sretna? Jesam, ali strah me, bojim se jako..

..it's reality! U moru sivila koje me godinama okruživalo, u neprekidnoj putanji ka dolje, ka dnu koje se pomijeralo sve dalje i dalje, moja mama se potrudila da tome dođe kraj! Ona koja me već jednom donijela na svijet, danas je to uradila još jedanput! VOLIM TE MAMA!

"Znaš u čemu grešimo? Verujemo da je život nepromenljiv i da, kad uzmemo jedan pravac, moramo njime da idemo do kraja. Sudbina, naprotiv, ima mnogo više mašte od nas. Upravo kada poveruješ da iz jedne situacije ne postoji izlaz i kada tvoje očajanje dostigne vrhunac, brzinom iznenadnog udarca vetra, sve se promeni i preokrene i sledećeg trenutka shvatiš da živiš jedan novi život." Na ove riječi nemam više šta dodati, osim hvala draga moja Lena, pravi citat u pravo vrijeme..

Svaki put kada uđem na blogger sjetim se pravog razloga zbog kojeg sam se vratila.. Zbog priče o godinama života koje je obilježio on. Ali isto tako, svaki put kad uđem na profil shvatim da još nisam spremna za to i da stare rane bole još uvijek, iako su skoro dvije godine na izmaku.. Sve dok vrijeme ne učini svoje, pisat ću o nečem drugom, o nekom drugom...

Kažu mi prijateljice da je on moj najljepši, najbolji i najzgodniji (bivši) momak.. i slažem se s tim da je stvarno najljepši.. To je momak zbog kojeg s punim pravom kažem da nisu svi muškarci isti, barem nisu u istoj mjeri đubradi, neko je veliko govno, neko malo manje :) On je bio taj zbog kojeg sam prestala mrziti sve muškarce nakon moje veze i bolnog prekida, on je bio izuzetak.. I bio je moj momak :) Naše krajnje simpatično upoznavanje, izlaske i ludorije pamtit ću dugo dugo i uvijek će mi mamiti osmijeh na lice. Kao što to inače biva, upetljala se treća osoba i on me ostavio :) Ali, djevojka se upetljala s dobrom namjerom i, iako više nisam u kontaktu s njom, zahvalna sam joj zbog tog čina. I sama je preživjela pakao u svojoj vezi, znala je kroz šta sam ja prošla i iz ženske solidarnosti upozorila je mog slatkiša (inače svog dobrog prijatelja :)) da pazi šta radi i da me ne smije povrijediti. A on je bio sve osim muškarca koji želi ozbiljnu vezu :)

Iskreno, nije me zaboljelo i zaklela bih se svim na svijetu da je njemu bilo mnogo teže kada mi je rekao da me ostavlja nego meni. Ostali smo u kontaktu, viđali se, izlazili kao "prijatelji teže kategorije". Tek sam u tim danima počela osjećati nešto prema njemu i ti osjećaji mi ne napuštaju dušu ni dan-danas.. Ti dodiri i poljupci su mi ostali u sjećanju mnogo slikovitije urezani nego oni od ranije, iz vremena zabavljanja :)

I zašto ja nakon godinu ipo i dalje "razbijam glavu" zbog njega?! Zato što do današnjeg dana naš kontakt nije prestajao i zato što toliko insistira da se vidimo ovih dana, da izađemo, popijemo kafu, prošetamo pa i posjetimo naše staro mjesto.. I ja to jako želim, ali se odjednom bojim.. nečega.. Ili svojih osjećaja, samo to ne želim priznati?! Kaže mi moja drugarica: "Vidiš bona da mu je stalo do tebe, značiš mu mnogo više nego što ti misliš dok se toliko pegla s tobom da bi te samo vidio. Izvini, ali peglaš momka i vozaš ga, a to stvarno nije zaslužio, nikad nije isp'o đubre prema tebi!" I sad meni neke stvari nisu nikako jasne!

Stvarno u neku ruku ima pravo, ne bi insistirao toliko da mu nije stalo. Ali zbog čega mu je stalo? Kao što sam već rekla, momak je prelijep i živi sam svjedok koliko se djevojaka (i to dobrih djevojaka da se ne lažemo, prezgodnih i prelijepih) interesuje za njega. Šta to imam ja što ne pronalazi u nijednoj od njih? Intimni nikada nismo bili pa da kažem da je to i da cilja na to, uostalom dovoljno je otvoren pa mi nekad malo i ide na živce, kada se počne ispovijedati kako je imao burnu noć, tako da nije pi**o paćenik..

Već je davno isfurala fraza "On nije momak za ozbiljnu vezu, on još nije zreo i još nije spreman na to!" Kada se momak brani time i ne želi vezu zbog tih razloga djevojka ga treba prekrižiti odmah i ne nadati se da će sazreti. Ona jednostavno nije ta, da mu je dovoljno stalo i da je ona prava bio bi s njom i odrekao se svih drugih žena. Bili smo zajedno i ostavio me bez ijednog razloga i ijedne rečenice koja je imala smisla tu noć, jednostavno to nije bilo to i upravo zbog toga "nisam ja za ozbiljne veze, ti zaslužuješ finog momka", prema tome nisam ja ta pa da se sada nešto "bori" već godinu ipo i ne dopušta mi da ga zaboravim niti me zaboravlja..

AaaaAaaa!!! Možda je mnogo jednostavnije nego što izgleda, ali meni ništa nije jasno!!!

Neko me davno upita: "Zašto uvek biraš teži put?", a ja odgovorih: "Zar ti misliš da ja vidim dva puta?" Mika Antić

..previše sam jaka, da li je do mene il' do horoskopskog znaka.. Hahahah, do horoskopskog znaka nije sigurno, jer Mi, pripadnici tog znaka veliki smo emotivci i maze. Kako mi jedan prijatelj reče davno "Nama je dovoljno samo da nas neko češki po leđima, mi odmah sretni i zadovoljni!"

Odakle to da ja za samu sebe odgovorno tvrdim da sam jaka i više nego dovoljno? Izgleda da me život namučio i naučio. Nisam zla i sebična, iako u posljednje vrijeme izgledam, a nerijetko se i ponašam okrutno i bezobrazno. Nisam narcisoidna, mada sve više u prvom redu udovoljavam potrebama svog dupeta. Nisam mahaluša i tračara, ali svojom šutnjom i smirivanjem strasti u svim nezgodnim situacijama nisam ništa postigla da popravim stvari među ljudima, naprotiv - uvijek sam "ispadala" najgora, a sada je i tome došao kraj, i (iznenađujuće i samoj meni) više nemam strpljenja i ne šutim nikom'! Nisam uobražena, ali ne dopuštam svakom da mi priđe. Nisam mutava, ali ne razgovaram sa svakim, imam svoje mišljenje o svakoj temi koju pokrene bilo ko, ali ne dopuštam sebi raspravu s nekim "ispod" sebe...

Znam da se izvinem kad pogriješim, ali očekujem da mi se traži izvinjenje kad se o mene ogriješe. I tu ću stati s nabrajanjem osobina prave karapandže u koju sam se polahko, ali sasvim sigurno pretvorila. Nervira me kada ljudi ne znaju da traže izvinjenje, ili čak i ne vide gdje su pogriješili...

Post sam počela sa jednom drugom namjerom, ali misli mi odoše u drugom pravcu pa ću tamo i završiti za danas. Izvinjenje! Jesam, pogriješila sam i rekla da mi je žao. Kada sam se uvjerila da u životu nema vremena za odlaganje i da "Danas te ima, sutra te nema!" nije samo fraza - u tom trenutku sam priznala da mi je žao zbog izgovorenih riječi, a dotična je jedva dočekala da osjeti moć u svojim rukama! Žalim zbog određenih svojih postupaka, ne zbog nje (zato što su je tobože zaboljeli) nego zbog mene i zbog toga što nisam htjela nikad prihvatiti savjet: "Ne svađaj se s budalama, prvo te spuste na svoj nivo, a zatim dotuku iskustvom!" (Ma brate, moje iskreno mišljenje u ovom slučaju pomenuta budala iz poslovice = seljak, onaj pravi! I sa sela, i u duši). Puna sebe prihvatila je moje izvinjenje, ali se uopšte nije sjetila onog što je kuhala meni iza leđa (a zaklela bih se da kuha i dan-danas). Što je najbitnije, u očima kompletnog odsjeka je ona žrtva, a ja sam kuja. Ne moraju mi ništa reći, dovoljno sam đubradi u životu srela da znam prepoznati govor očiju i pročitati sve iz njihovog pogleda.

..osmijeha i snova, kad najmanje očekuješ, život ti najviše pruži! AkoBogda! Molim dragog Boga da mi ovaj put nade nisu uzaludne i da će za koji dan nastupiti ostvarenje mog najvećeg sna, tako sam mu blizu :))

 P.S. Za tačno 2 godine i 3 dana planirana je svjetska premijera šestog dijela naaaj filma "Fast and Furious" :)) Snimanje prvih kadrova kreće možda još danas :))

Ovaj put to kažem s malo više optimizma, nade, sa osmijehom na licu i bez upitnika na kraju. Samo želi jako i uspjet ćeš! Velike nade mi je donijela jedna informacija.. Ako Bog dragi da, mogao bi ovo biti početak jednog lijepog ljeta, ali i boljeg života :)) AkoBogda :)

..iako mi je ostalo 14 potpuno neodgovorenih (pridjev) pitanja.. Ali ne vidim smisao da o svakom pojedinačno pišem kilometre teksta jer teme inače i nisu baš u stilu mog blogicha i popisu razloga zbog kojih dolazim ovdje.. Preskočila sam nešto iz samog početka: mog najboljeg prijatelja! O tome sam se povjerila ranije i ne želim više otvarati tu temu.. Moj najbolji prijatelj je moja mama. Šta mi predstavlja moja porodica? Pa.. Brat? Jedino biće, nakon mame, za koga bih dala svoj život bez razmišljanja, tako da je suvišno bilo šta više nabrajati. Šta mislim o riječi "savršenstvo"? Savršenstvo ne postoji i mrsko mi je i pokušavati navoditi poređenja koja bi bila najbliža tom pojmu. Jedino što na svijetu postoji zaista savršeno jeste jedan čovjek, odnosno samo jedan čovjek posjeduje savršen izgled, naravno samo po mojim kriterijima: Mark Vincent Sinclair! <3

On! On je definitivno jedina osoba koja me inspiriše uvijek.. Dovoljna mi je samo jedna pomisao na njega, samo jedan trenutak.. Večeras su osjećanja pomiješana.. Ali tužna sam i to preovladava.. Bila sam svjesna sve ove dane da je stvarnost i imala sam, svaki put kad bih pomislila na to, neki blesavi kez na usnama: moja najdraža ljubav je sada ozbiljan, oženjen muškarac. I stvarno želim da bude sretan, da ima veliku i uspješnu porodicu i sretnu djecu. Ali, večeras sam prvi put vidjela sliku nje, u vjenčanici, pored njega.. Lijepa mi je sada, a on.. Puno se promijenio fizički, ali one oči imaju isti, nevin i umiljat pogled.. I suza je krenula.. A za njom i sva sjećanja, pokopana i sakrivena jako davno.. Večeras su slike oživjele, pjesme su pjevane u mojim ušima, a da uopšte nisam potražila te zaboravljene foldere u računaru.. Sjetila sam se i prvog susreta.. Prvih poruka.. Besmislenih prepirki.. Prvog izlaska.. Prvog poljupca.. Svega! I nikome ne mogu reći, jer niko neće shvatiti.. I niko ne bi vjerovao.. Poslije njega preživjela sam mnogo, niko više ne bi ni pomislio i da ga se uopšte sjećam.. A sjećam se, itekako. I mnogo mi je teško.

..al' ono baš! Tužna sam, al' ne očajna, kao što sam mislila da ću, kad se ovo desi, biti. Eto.. oženio se! Moja prva ljubav.. Ne bukvalno prva, dečko koji je ostavio snažan trag u mom životu i dečko kojeg ću voljeti i s osmijehom na licu ga se sjećati dok sam živa.. Dečko koji je učinio sve da me ne povrijedi, dečko koji je, bojeći se moje nepromišljenosti jer sam tad bila baš djevojčica, razumno djelovao u svakom trenutku. Dečko koji me ostavio!!! Bez razloga!!! Hehehe.. eh, to je bilo vrijeme vrijedno svakog sjećanja, naše vrijeme.. I bilo je uvijek "sve za raju, jarane", a ne kao sad - sve sami licemjeri. Ali, ne želim o tome, kao ni o gadu za kojeg sam dala sve što sam u životu imala i kome bih i sam život dala da mu je trebao.. 

Želim sada misliti samo o njemu...i o onome što smo proživljavali nekad davno...s kraja 2007. i do kasno u proljeće 2008. godine o čemu sam pisala upravo ovdje.. I večeras sam čitala postove stare 3,5 godine.. I plakala sam.. I smijala se.. I shvatila da bez obzira na sve što sam poslije njega doživjela, on će zauvijek ostati moja ljubav, najdraža...i jedina (ako već insistirate da je samo jedna ona prava).. I požalila sam, pretrnula od glave do pete i zaplakala.. Prvi put sam sebi priznala koliko se kajem i koliko žalim što s njim nisam postala žena..

Hmm.. Ne znam baš, ali - imam li izbora da mislim drugačije, a da pri tom ostanem normalna? Ili barem da se predstavljam kao takva, iako mislim da više nisam pri zdravoj pameti 24h.. Naravno, mogućnost broj 2 jeste da nikad neće biti bolje! Neki mi glas govori da je ipak pod brojem 2 tačan odgovor.

Edit: Uzeli su mi ljubav, a s njom i pravo da je ikad više osjetim i mogućnost da je pružim, gušili su me tiho i postepeno dok me nisu ubili.. Živa jesam, hodam, dišem, ali ne osjećam.. Ako mi ne oduzmu i to pravo, privest ću fakultet kraju, naći posao i ispuniti još jedine želje koje nemaju nikakve veze s duhovnošću, s dobrim odnosima, s ljubavlju.. surove, materijalne, hladne i bezlične.. Vozit ću nekog moćnog džipa, s tamnim naočalama i crnim rukavicama, glumiti zlu, hladnu i bezosjećajnu kučku i nikad više niko neće vidjeti niti jednu suzu na mom licu.. Pit ću kafu sama na Champs Elysees-u u Parizu, šetaću Atinom i ostalim gradovima koji me od djetinjstva fasciniraju (da ne nabrajam jer ću ostati do ponoći na Blogu).. To je sve što još sebi možda i mogu priuštiti, ako me ne izda snaga i uspijem se izboriti.. Pa da patim kao što mi je suđeno, ali barem na kvalitetan način..

..ali, bojim se da ih sama gubim pod ovim pritiskom..

Još uvijek se "koprcam" i pokazujem posljednje trzaje u traženju nečeg boljeg.. al' nisam baš sigurna koliko mi je još snage ostalo, samo znam da je imam sve manje..

Svi hoće nešto od mene, svi nešto traže, svi nešto zahtjevaju.. a niko me ne pita kako sam, treba li meni nešto, niko ne pita jesam li sretna, nikoga ne interesuje zašto već dvije godine nema osmijeha na mom licu, a znaju prigovriti "Šta si, kog vraga, uvijek namrgođena?!" Nisam namrgođena, samo više nemam razloga da se smijem.. Sve što me činilo sretnom uzeli ste mi! SVE!

..dok još mogu, sanjaću.. bolje dane, neku sretnu (ali čini mi se predaleku, ili pak nedostižnu) budućnost, mir, bezbrižan život..

Nisam vjerovala da ima, itekako, istine u onom: "Smučilo mi se kad je vidim.. Želdac mi se okreće kad prođe pored mene.. Stomak me zabolio od njene pojave.. Muka mi je od njene priče.."

Stvarno me zaboli želdac kad je vidim, stvarno mi se javi neki čudan osjećaj u utrobi, odvratan i teško podnošljiv.. Bljak! Pravi, fizički, bol u stomaku, prouzrokovan psihičkim stanjem.. I znam da je do mene jer ne mogu prestati osjećati nešto prema njoj (gađenje - na veliku štetu mog stomaka). Voljela bih biti ravnodušna i pogledati u nju kao u stranca, osobu koju tek tako srećem u masi na glavnoj gradskoj ulici.. Ne zaslužuje osjećaje, a i mržnja je osjećaj..valjda.. Kriva sam sama sebi i najveći neprijatelj, sebi sam najveći dušman jer nikako ne mogu da naučim glavnu lekciju i da prestanem u ljudima pronalaziti samo dobro.. Ne znam da budem zla i pronicljiva, i to me u životu najviše košta.. Nju boli briga, nanijela mi je toliko zla i nije se počešala ni po dupetu zbog toga.. A mene i dalje boli..

Užasno mi je dosadno.. glupa nedjelja.. Šta nosim u torbi? Šta koga dođavola briga šta ja nosim u torbi? Pa valjda sve ono što i svaka žena, sve potrebne, naročito nepotrebne stvari.. Počela sam pomalo da se kajem što se prihvatih ovog posla "30 days challenge".. Naravno, niko me nije tjerao, a i učinilo mi se zanimljivim na samom početku.. Još samo da naiđe pitanje "Koje su ti boje gaće, te koliko puta promijeniš uložak kad imaš menstruaciju?" GRRR!

Stvari iz torbe koje su mi zaista potrebne mogu stati i u najmanju torbicu, tzv. novčanik-torbu ili pismo-torbu: telefon i novčanik.. Naravno, nije to ženska torbica ukoliko tu još nema i do 2kg prtljaga: neseser (sa svim mogućim nijansama pudera u kamenu, maskarom, olovkama za oči, sjajilima za usne, itd.), notes, kišobran i sunčane naočale (bez obzira šta mi je od to dvoje zaista potrebno za taj dan), žvake i uvijek neke bombonice, krema za ruke (ovabezno pak od 125ml najmanje), dezodorans, maramice (obične i vlažne), malo ogledalo, cigare i nekih 5-6 upaljača, itd.

I? Eto, tu je sadržaj moje torbe/tine. I kome je to interesantno?

Već vam je jasno k'o dan da pravila nikad ne poštujem, ali zašto da baš ove dvije teme sastavim na jednom mjestu? Hehehe još nekoliko redova i bit će vam sve jasno.. Najdražu seriju baš i nemam, ne pratim ih iskreno, zadnje što me interesiralo je Bilo jednom u Turskoj i Dolina vukova, dakle neke nove stvari iz "turske kuhinje"..  Najdraži film/ovi:

1.FAST AND FURIOUS - i prvi, i drugi, i treći, i četvrti i peti nastavak! Obožavam ih, mogu ih gledati jedan iza drugog bez prestanka, i opet, i opet, i opet..

2.Dolina vukova: Palestina

3.Svi filmovi Vina Dizela ;) zatim Step up, Karate kid, Anđeli i demoni, kao i svi ostali filmovi snimljeni prema knjigama Dena Brauna, Put za Gvantanamo, trilogija Hajde da se volimo, te mnogi drugi, bilo bi besmisleno sve ih nabrojati..

5 najljepših muškaraca svijeta:

1.Vin Diesel (Mark Vincent Sinclair)

2.Vin Diesel (Mark Vincent Sinclair)

3.Vin Diesel (Mark Vincent Sinclair)

4.Necati Sasmaz

5.George Cloney

"...Zajedno smo rasli, Grade, ja i Ti..." Živim u najljepšem gradu na svijetu, u Sarajevu.. i to je sasvim dovoljno :))

Tri mjesta na svijetu koja bih voljela da posjetim:

1. Francuska, konkretno Paris - što nije neostvarivo, ali obzirom na to da sam studentica, ostvarenje te želje još uvijek je "na čekanju",

2. Grčka, uzduž i poprijeko - vjerovatno od druge plate (posao koji bih trebala raditi kada završim ovaj fakultet, trebao bi, ako Bog da, biti jako dobro plaćen), pošto od prve uplaćujem put za Pariz, hehehehehe),

3.Kuba, Maldivi, Dubai, Madagaskar, Indija i sl. egzotične zemlje. Skromne ambicije, zar ne?! :P

Mrzim kad mi se nameću pravila koja nisu od životne važnosti.. Kao i uvijek i svugdje, ni ovdje se ne držim onog što mi je zadano, već na svoj način radim i onako kako mi se sviđa.. Ne pišem dan za danom i ne držim se teme predviđene za svaki dan, kako nalaže "30 days challenge", kroz koji bi se valjda svaki bloger trebao predstaviti i omogućiti drugim posjetiocima da ga malo bolje upoznaju.. E pa ja ću da vam se predstavim onim redom i onako kako je meni ćejf ;)

Kako pronalazim inspiraciju? Hmm..uglavnom je pronalazim u svom životu, i to bi valjda i trebalo biti nekako najnormalnije i najprihvatljivije.. Nalazim je i u onome što najviše volim, a to je književnost i riječi mojih najdražih pisaca..u pjesmama i stihovima koje svakodnevno čujemo.. Nalazim je i u najobičnijim stvarima, u ljudima koje svakodnevno srećem, u prolaznicima koji i ne sanjaju da ih neka usamljena, tužna djevojka posmatra.. Moji postovi uglavnom su u vezi sa mojim duševnim stanjem, raspoloženjem i doživljajima, odnosno osjećanjem koja u meni bude, nikada "od riječi do riječi" sa detaljima, imenima i mjestima.. To bi bio izvještaj, zapisnik ili neko treće glupo sranje, a ja se nikom ne pravdam..

Omiljena muzika.. Od Mozarta, preko Celin Dion, Beyonce, Joksimovića, Eldina Huseinbegovića, Indexa i stotinama drugih, do Cece, nema pravila, ali zaista.. Sama u svojoj sobi slušam samo ono što me smiruje (klasika koju malo ko voli, nažalost, a nekada se i stide o tome govoriti i krišom puštaju te CD-ove, kad nikog nema u blizini), opušta i "daje inpiraciju" za ono što namjeravam učiniti u datom trenutku.. Balade najviše volim, valjda zato što su najprihvatljivije i u potpunom skladu sa mojim životom.. Al' sam pristalica onog "bez narodnjaka nema derneka", a da doživljaj bude potpun, u kasne sate mora ići nešto lagano i samo za odabranu raju, tipa "Kad dernek utihne".. Techno ide na vrh piramide, a oni koji ga vole i vole diskoteke u kojima se samo to pušta, onda znaju i zašto.. Taj osjećaj "se ne može kupiti novcem" ;)

Favourite TV chanel.. pfff svaki mi je favourite kada imaju dobar film..

Sramota! Fuj! Fuj! Fuj! Kakav smo mi to narod?! Fuuuj! Premalo su nas četnici klali i palili sve muslimansko, koliko smo glupani zaslužili! U centru grada okupljene novopečene sarajlijice slave ločući na hektolitre alkohola slave rođendan jednog diktatora koji je još davne 60. i neke godine znao za pakao koji treba da uslijedi na Balkanu, isključivo nad muslimanskim narodom! Bitno je samo malo, mrvicu, zaviriti u historiju ove naše jadne nam zemlje. U medijima nema, ali GLUPANI JEDNI GLUPI informišite se malo, toliko biblioteka i instituta, al' niko i ne zaviruje tamo, sve same ublehe i stoka željna šipke! Slikaju se ko svi sretni ispod jugoslovenske zastave, ispod zastave pod kojom i u ime koje su se iživljavali nad nama! Ispod zastave za koju je poginulo na hiljade i hiljade ljudi samo da je se oslobode. Na isti dan u Tuzli tuga, bol, jad i čemer... Suze u svakom sokaku, a u Sarajevu orgijanje... Ko se sjetio da juče upravo u ime mladosti, ali ubijene mladosti u Sarajevu posjeti spomenik ubijenoj djeci Sarajeva u Velikom Parku?! Nekoliko žednih ptičica i pokoji penzioner.. Fuj! Stoko glupa!

"Nece biti manje dosadno ako napišem da je dosadno i velika smisla ne vidim u ovom, ali oko mene je tako pusto i prazno da je nužno da nacinim bezutješnu konstataciju, samo konstataciju: da sam bio i živio i da mi je bilo neizmjerno dosadno."

Eto, jednostavno tako.. Dosadno mi je.. Znam da je moj najveći problem depresija, znam da tonem u nju sve dublje i dublje.. Lahko mi je filozofirati negdje drugo, ali u ova četiri zida je to to.. Ne mogu sebi pomoći sve dok sam zatvorena u ova četiri zida, a nisam u stanju raditi ništa od onoga što mi se savjetuje.. Izgubila sam volju za svime, za fakultetom već odavno.. Više se i ne sređujem kao prije.. Više i ne kupujem odjeću kao i prije.. Slika one vesele djevojke, dotjerane, besprijekorno našminkane i sređene je stara i do dvije godine.. Sada je sve tako jednolično.. Ili nije, postoji strah da će biti i gore.. Jer može, shvatila sam da zlo u kojem živim nema granica i da svaki put može biti gore.. Nije to stanje u kojem čovjeka više život ne zanima.. Ima itekako puno stvari koje želim, za kojima čeznem i sve bih na svijetu dala da ih mogu proživljavati.. Ali.. Meni je to pravo jednostavno oduzeto..

Temu između namjerno preskočih.. Sada nisam raspoložena za nju, čak šta više, mnogo sam nervozna i ne usuđujem se baš večeras započinjati o tome ponovo.. Volim mnoogo da se šminkam, ali ne volim pretjerivanje.. Iskreno, mislim da zaista ne postoji nijedna vrsta na tržištu od kozmetike što kroz moje ruke do sad nije prošlo i što se ne može naći po mojim ormarima.. Ne nanosim na sebe sve moguće nijanse sjenila i sve preparate koje imam odjednom, ali volim kad ne fali ništa.. Uživam da je kupujem i nisu rijetke situacije da me opomene mama ili prijateljice rečenicom "Imaš već 5 istih/sličnih! (komada toga nečeg)", ali znam da ništa od toga neće propasti.. Styling..hmm.. nisam previše ekstravagantna, ne volim neke ispade i ne eksperimentišem mnogo, uglavnom nosim ono u čemu se najbolje osjećam. Sportska elegancija, kažu.. Naravno, to ne znači da nosim samo sportsku ili što šlampaviju odjeću zbog osjećaja komotnosti, nerijetko se upravo najbolje osjećam u štiklama od 12 ili 15, miniću ili lepršavoj haljinici.. To je valjda ta moć štikli, crvenog laka i crvenog ruža za usne.. Opasno i sexy :) Auff odoh ja s teme :$

1. Licemjeri, lažni prijatelji, prevaranti.. Sve su to ista govna i o njima ne želim uopšte trošiti više riječi.. Mnogo sam pisala o najvećem licemjeru koji je obilježio moj život, a to je moja bivša najbolja "prijateljica".. Dozvolila sam sebi da me balavica, kojoj sam ja pokazala šta je pravi život, potcjenjuje, ponižava i iskorištava.. Da me gazi s ciljem da sebe stavi u centralni položaj na svakom mjestu i u svakoj prilici..

2. Zatucanost, pretjerivanje u cilju da se potpuno ispoštuju neki stari, glupi i retardirani običaji.. Prezirem norme iz starog vijeka i "zakone" iz tradicije ostavljene nam u amanet..

3. Nepoštovanje, ponižavanje, obespravljenost, maltretiranje i sve ostale vidove nasilja nad kćerkama, suprugama i svim ostalim pripadnicama ljepšeg spola..

Eto, to su tri kategorije na "pobjedničkom postolju" u meni najomraženijim stvarima.. I da, u vezi s prvom kategorijom - ne vraćam ja, vratiće Bog svakom njegovo, a meni je savjest čista.. Mada žalim za time što nisam žena od riječi, kad kažem: "Mogu preći preko svega, al' dok prelazim - dobro izgazim!", već opraštam ljudima i olahko zaboravljam zlo koje mi nanose..

Status veze i objašnjenje - buahah :) Single! Srce zauzeto, al' gdje se tačno nalazi - ee to ne bih ni ja znala reći u ovom trenutku.. Postoji nešto u mom životu od prije dvije godine, o čemu sam nekoliko puta pokušala pisati s ciljem da na jednom mjestu kompletiram svoju ljubavnu priču.. Kao što rekoh, prije dvije godine je došao kraj.. O tome nisam nikada pisala (to je bila dugogodišnja pauza mog bloga, otvorenog veoma daavno, još dok sam bila srednjoškolka).. Dakle, sama sam, bez ikog ko bi mogao zauzeti mjesto moje jače polovine koju bih ikada mogla zaželjeti da ostane kraj mene sve "dok nas smrt ne rastavi".. To je bio samo jedan, al' nas ne rastavi smrt nego..... To je priča mog života o kojoj imam mnogo šta za reći, ali na to još uvijek nisam spremna.. Sve je prošlost, ali ono što živi u meni sada istim intenzitetom kao i prije dvije godine, živjet će zauvijek.. Moj sadašnji i zvanični status je: slobodna. Postoji neko prema kome gajim određenu dozu strasti, ali ljubav ne.

Nešto više o meni.. hmm pa zapravo čitav moj blog priča je samo o meni.. Ne želim govoriti o sebi, ali hoću o svojim osjećanjima, nadanjima, željama, iščekivanjima, usponima i padovima, o sitnicama koje me čine sretnom i o onim manje dobrim periodima, kad sve ide nizbrdo.. Ljudi me nerijetko povrijede i ostave po strani kao iskorištenu krpu, ali za to sam sama kriva jer se predajem u potpunosti, ljubav i povjerenje pružam bezrezervno, a "prijatelji" ne propuštaju priliku da to zloupotrijebe..

Najdraže godišnje doba - jesen! Zato što je tužna, tmurna i teška.. Baš kao i moja duša posljednjih mjeseci.. Da su me pitali nekad ranije odgovor bi bio potpuno drugačiji..

Pokušat ću da odgovorim na zadate teme iz prostog razloga što uglavnom pišem samo o onome što me u datom trenutku najviše guši.. Nisam navikla da pišem o prevelikoj sreći, niti o nekim uobičajenim stvarima, osim mog psihičkog stanja prouzrokovanog bilo kojim događajem, čije detalje obično ostavljam u drugom planu..
Day o1 : Status veze, i objasnjenje.
Day o2 : Nesto vise o sebi.
Day o3 : Najdraze godisnje doba, razlog.
Day o4 : Tri stvari koje najvise mrzim.
Day o5 : Make-up koji najvise koristim.
Day o6 : Najbolji prijatelj i najbolja prijateljica.
Day o7 : Moj styling : ono sto najvise volim da oblacim.
Day o8 : Kako pronalazim inspiraciju? (u cemu, u kome)
Day o9 : Omiljena muzika.
Day 10 : Favourite TV chanel.
Day 11 : Razlog zbog kojeg pisem blog.
Day 12 : Grad u kojem zivim.
Day 13 : Tri mjesta na svijetu koja bih voljela da posjetim.
Day 14 : Moje najljepse sjecanje .
Day 15 : Sta mislim o rijeci "savršenstvo"?
Day 16 : Sta mi predstavlja moja porodica?
Day 17 : Sta za mene predstavlja zivot?
Day 18 : Najdrazi film, serija.
Day 19 : 5 najljepsih muskaraca iz svijeta.
Day 20 : Da li imam brata i sestru i sta mi oni predstavljaju?
Day 21 : Stvari koje nosim u torbi i koje su mi cesto potrebne.
Day 22 : Moja soba, misljenja i sta mi ona predstavlja.
Day 23 : Sta/ko me najvise moze nasmijati?
Day 24 : Rijec sloboda za mene znaci..
Day 25 : Kome se divim?
Day 26 : Zbog cega sam takva kakva sam?
Day 27 : Shopping mi prestavlja?
Day 28 : Novac je?
Day 29 : Kakav ce svijet biti za 50-100 godina?
Day 30 : Najdrazi nakit, zasto?

Kad mi je teško i sve me boli, kad mi loše krene ja stegnem srce podignem glavu, neću da žale mene... Ja daću svakom sudbinu svoju, neka je uzme ko je poželi, al' niko neće bar deo tuge, svako bi hteo sreću da deli... Neka svi misle da mi je dobro, k'o da me sreća prati, možda će tako i sama sreća opet da mi se vrati...

..moji se postupci Bogu nisu dopali, pa mi ne ide..

..je li moralo baš ovako završiti? Je li trebalo? Godine druženja kao u vodu bačene.. Ali druženja obavijenog licemjerstvom i njenim lažima, podvalama i pričama iza leđa, odavanjem najmračnijih tajni i smijeh u drugim i drugačijim krugovima.. A završilo je na FB brisanjem iz prijatelja...ccc.. Koliko osjećam olakšanje što više jedan licemjer nije dio mog života, toliko osjećam i tjeskobu jer ima mnogo više vremena i prostora da boravi sa svim ljudima koji možda neće imati dovoljno vremena da me čekaju i čuju o meni od mene.. Navikla je da petlja i laže, da pravi budalu od mene kako bi sebe uzvisila.. To sada mogu očekivati, tj. nastavak toga u jako intenzivnijem obliku.. A ne mogu biti tamo gdje treba i kad treba..

..sjediš, piješ kafu, fino ćejfiš, ljenčariš u prostranom kafiću, ćaskaš i uživaš u dugom popodnevu..a onda se pojavi ona! Vaše najveće prokletstvo!

Eh, tako je meni bilo danas. Samo što sam ja ta koja ima puno pravo dignute glave nakon svega ići ulicom i sa osmijehom.. Ona je oborila pogled, okrenula se na drugu stranu i vratila se.. Izgledala je tako jadno, taj je potez srozao do samog dna.. :) Nije smjela reći "ćao", nije me smjela u oči pogledati.. Ne bih ni ja, na njenom mjestu! :) Haha :)

Pročitah negdje: "Snovi propadaju jer ih ruši realnost!".. Ja svoje najslađe branim i skrivam od realnosti, uživam u njima i nikom ne želim dopustiti da mi ih oduzme. Kad ugasim računar, pogasim svjetla i spustim glavu na jastuk razmišljam samo o jednom.. Kad sklopim oči doći će k meni i uživat ću do jutra..

Dajem oglas putem novina: tražim dečka/muža... godine nisu bitne, religija takođe.. mora imati tamno smeđe oči.. maaa šta više nabrajam, mora biti kao VIN DIESEL (Mark Sinclair Vincent) <3

...a ne novi list! I revizija prijatelja! Ne FB prijatelja, što bi 95% ljudi odmah pomislilo, već revizija ovih stvarnih, opipljivih "prijatelja". Mnogo se toga vremenom gomilalo na jedno mjesto u mojoj duši, a iza mene je upravo period kada je došlo do prezasićenja i pucanja svih živaca - stubova nosača kompletnog života s tim ljudima. Njoj sam konačno uspjela reći sve što sam imala.. ili barem one osnovne stvari. Izazvana i isprovocirana na najgori mogući način, došla sam u situaciju da "istresem"  sve što mi je na duši i uradila sam to, bez kajanja... I dobro sam se osjećala nakon toga! :) Oslobođeno!

Usput, u život sam vratila neke ljude, koje sam u suštini i gubila samo zbog nje. Izvinula sam se gdje je trebalo, gdje je trebalo meni su se izvinuli.. I sretna sam što ih imam u svom životu! Mnogo!

Zaljubila sam se! Po 586850980 put :) Ili barem po onaj put koliko sam puta gledala sve njegove filmove zajedno... Jednostavno - SAVRŠEN JE! Najbolji, najljepši, najSEXY, naj, naj, naj... Ponekad sam u životu bila u situacijama "Pazi šta želiš, možda ti se ostvari!"... Šta bih dala za to još samo ovaj put... :(

Hahahahaha... Pospana sam, stoga me ne čudi što već sanjam, otvorenih očiju... I like him... Uzduž i poprijeko :D

Žalosno.. Prežalosno! Nakon toliko godina, nakon svega proživljenog ostalo mi je još da uđem na Blogger i otvorim dušu jer samo tu mogu da iznosim bez pauze i prekidanja sve što mi leži na duši.. Tu mi ne može nakon svake druge izgovorene riječi reći da prestanem, da ušutim, da nisam upravu i da nemam pravo glasa..

Uzela je maha, to je očigledno.. Prodala se jako skupo i već duži vremenski period svoje pravo lice i svoju jeftinoću krije iza svoje maske.. Obrlatila je sve ljude među kojima se kreće, koristeći svoju mogućnost i komplet zavidnih životnih uslova da mi iz dana u dan, stihijski, zabija nož u leđa iznova i iznova.. Polahko me uništavala, a sad evo dolazi do krajnosti.. Umjesto da bude pored mene kada mi je najteže u životu bilo, našla bi tek koji sat da me tapše po leđima lažno se nadajući da će biti dobro, a potajno slaveći u svojem zlu i pakosti sve grozote koje sam proživljavala..

Prodala bi me samo da provede sat na mjestu gdje je on, momak koji joj je dao do znanja da nikad neće biti s njom.. Paralelno s tim, mali milion pute je digla svoju guzicu i krenula negdje "hitno" baš kad se neko moj pojavi.. Uvijek se trudila da pokvari svaki moj dogovor, ali uvijek na način da ja ispadam budala.. Štaviše, sama sam postavljala svoja leđa i prihvatala objeručke da budem obilježena kao uspaljena tinejdžerka samo da bi ona mogla uživati i da bi njoj bilo lijepo..

Nametnula mi je to breme, predstavila se kao moja "najbolja" prijateljica, kao moja seka.. Godine su prolazile, a ja sam prihvatila da živim s tim.. Prihvatala sam činjenicu da sam postajala njena sjena koja je pratila 24 sata za sve šo je bilo potrebno, za najmanju sitnicu jedino sam njoj bila dostupna..

Ali, kako je život nemilosrdan i kako se u tren oka pretvara u pakao, to ja najbolje znam.. Živjeti godinama u paklu, a pred ostatkom svijeta glumiti sreću najteži je zadatak.. Moji problemi nemaju broja, moje suze i patnja nemaju granice, nemaju mjerila i izgleda ni skorijeg kraja.. Prihvatala sam sve to baciti po strani, kad god sam joj bila potrebna, svoje sam osjećaje i stradanja zanemarivala.. Radije bih plakala sama u svojoj sobi, kasno iza ponoći kada rijetko koja živa duša nije u dubokom snu.. Znala je sve ovo vrijeme, kao što i sada zna, da mi je potreban neko, da mi treba prijatelj, da mi treba ruka na ramenu kad sam u svojoj sobi, da mi treba rame za plakanje kada sam između ova četiri zida (jer sam samo ovdje prava Ja, kad pređem prag druga djevojka nosi moju dušu, drugo tijelo se pojavljuje ukrašeno velikim osmijehom i tonama šminke koja prekriva blijedu kožu..

Nikad! N-i-k-a-d! se nije udostojila da, za dvije godine pakla koji još uvijek traje u mom životu, odvoji samo jednu noć, jednu jedinu noć da napravi "žrtvu" nad svojim paradiranjem polugola, usuđujem se reći vulgarno i veoma neukusno "uređena", da na sat do sat ipo skrati i učini nešto za mene što bi me u mnogim prilikama vratilo u život.. Najbolji prijatelji provode dane i dane zajedno, sedmice i mjesece ne odvajajući se jedan od drugog, kad je jednom teško i nešto ga boli, onaj drugi jauče od bola jer ga boli više..

Dok ti je dobro i dok dernečiš ona te najviše voli, čim ti naiđu poteškoće okreće ti leđa, nalazi novog "najboljeg" prijatelja kojem svu tvoju intimu ispriča, sve ono što si izgovorio u momentima potpune emotivne nestabilnosti, teškoj depresiji i sa osjećajem da želiš umrijeti, ona će servirati drugima, ali na svoj način, od tebe će umjesto žrtve napraviti jadnika i budalu, idiota, kao da si sam inscenirao zlo koje te zadesilo..

NAJBOLJA frendica me, nakon 24 sata otkako je dobila informaciju da sam jako bolesna, na FB pita kako sam?? I to privatnom porukom? U jednom redu, prostoproširena rečenica... Privatnom porukom me pita kako sam, najbolja drugarica... Privatnom porukom poslanom u neko gluho doba, kasno poslijepodne koje nikad ne provodim na netu. Ona bi to najbolje trebala znati, ona je ta koja bi me najbolje trebala poznavati... Aloooooooo?? Preko FB??

EUPM - E u pičku materinu! Kome treba neprijatelj pored takvog prijatelja?!

(Elem, nije H1N1, samo glupa gripa - obična :) malo teža, visoka temp, itd...)

Sinoć sam sjela za računar s namjerom da, u tek nekoliko rečenica, kažem ono što me trenutno najviše muči.. Pisala sam nešto duže od pola sata, bez prestanka.. Misli su nadolazile jedna za drugom, puls je postajao sve jači, pobjesnila sam i pisala bez osjećaja za granicu podnošljive dužine posta..

Mogo ljudi me povrijedilo, mnogo ljudi to i dalje radi, mnogo sam grešaka u životu napravila, mnogo sam patila.. Kako sam sad? Ne znam..

Večeras želim konačno započeti priču o periodu svog života koji nikada neću zaboraviti.. Želim ispričati priču o njemu, o čovjeku koji je ostavio poseban pečat u mom životu.. Dat ću mu novo "ime" i u nastavku zvat će se F.. Već odavno želim da se prihvatim tog posla, to je čak i najveći razlog mog povratka na Blogger.. Ali, kao da bježim od toga, čak i večeras.. Uvod napisah i sada ću da završim za večeras, ostavljajući pravi početak za neki drugi put.. Zašto sam baš večeras skupila snagu da krenem, Valentinovo je.. Valjda samo zato što je bio jedini kojeg sam stvarno voljela.. Kojeg možda još uvijek volim..

Za našto manje od sat vremena otkucat će tačno godina dana.. 13. februar prošle godine ostaće mi kristalno jasno urezan u sjećanju za čitav život. Bila je subota.. Tu noć srušen je cijeli moj život, cijeli moj svijet pretvoren je u prašinu, izgubila sam ono što ću nazvati slobodom, jer neda mi se u detalje pisati šta se tačno dogodilo. Izgubila sam svoju mladost i evo upravo otkucavaju posljednji minuti godine koja odlazi zauvijek u nepovrat..čitava godina dana mog života.. To je kazna za grijeh zbog kojeg sam i prije toga sasvim dovoljno propatila.. Bog me kažnjava za nešto mnogostruko više, ne znam zašto? Jesam li prokleta? Sasvim sigurno.. Kad pomislim ko su mi preci, kad pomislim samo kakvi ljudi danas žive koji su moja najbliža familija.. Naravno da sam prokleta i naravno da plaćam zbog nekog, ponajmanje zbog sebe... Uvjerila sam se, Bog zaista postoji, njegova kazna zaista postoji i na vlastitoj koži je osjećam, jer sam spoznala da je istina što su stari ljudi davno rekli: potomci će da plaćaju greške poganog naroda. Sad shvatam o čemu su govorili. Sad vidim da sam jedna od tih preko čijih leđa se naplaćuje sva prljavština, zločini i gadosti mojih predaka i onih davnih, ali i skorašnjih.. Nisam od onih koji padaju u očaj i koji su nesposobni da se bore za sebe, nikako od onih koji se samosažalijevaju. Naprotiv, spremna sam na mnogo šta u životu, ali sve što započem izjalovi se, propadne i ne daje nikakve rezultate. Prokletstvo zla naneseno rukom loze iz koje potičem!

A on? Ne zaslužuje da ga zovem ocem! Gnjida, kao i svi njegovi, nikada nije pomislio kako sam ja preživjela sve što mi se desilo! Bog mi je uzeo nešto jako važno u životu! Bog i sudbina su se jako grubo poigrali samnom, do te mjere sa sam u jednom trenutku poželjela otići s ovog svijeta.. Ne samo poželjela, iskreno to sam i pokušala. Ne volim o tome govoriti, jer opet kažem, nisam od onih koji samo plaču nad svojom sudbinom, niti želim i ne dopuštam bilo kome da me žali! Ali on! Kako je moguće da se taj čovjek niti u jednom trenutku nije zapitao kako se ja osjećam. Za nepovjerovati! Šta ima u onoj svojoj glavi? Ne shvatam nikako kako takvi ljudi mogu da žive sami sa sobom, ne shvatam kako je moguće da ih savjest nikad ne peče! Zatucana, balkanska, ortodoksna seljačina! On se zaboga osjeća poniženim, iznevjerenim, uvrijeđenim! Šta će mahala reći, šta će svijet reći... Pišam ti se na mahalu, na svijet i na familiju! Serem ti se na to sve! I na tvoju pamet, takođe! Na tvoje sve!

Izgubila sam ono najsvetije u životu svom što sam imala i što ću ikad imati.. Izgubila sam ljubav! Sve poslije toga, pa i ovo trenutno, sve je prolazno i sve je mnogo manje važno.. Ništa od toga više nema onaj isti sjaj i ne donosi onu nekadašnju sreću.. I pored svega što sam propatila nastavila sam da živim, taman sam bila počela da se budim, taman sam počela da skraćujem periode već profesionalno dijagnosticirane depresije.. I onda mi gnjida prekida svaku mogućnost da se smijem punog srca, da uživam sa društvom kojem jedino mogu zahvaliti što sam danas živa i ovdje, a ne 2 metra ispod zemlje, već uveliko truhla i raspala.. Prekinuo mi je mladost. Mrzim ga! Iskreno ga mrzim i prezirem!

Da ne duljim, naslov sam posvetila njoj, kao i ideju da sjednem upravo sada za računar i nešto napišem. Već sam spomenula da mi se ne da pisati šta se tačno desilo. Ne želim detaljisati, niti oživljavati slike te paklene noći. Nešto jako ružno se desilo i od tada moj život više nije ni sličan onome ranije. Oteta mi je mladost, oteto pravo da je provodim kao svi moji vršnjaci. Subota je.. Ona, moja najbolja prijateljica je u meni dobro poznatom objektu, urezanom u srce i dušu jako jako.. Nije se ni sjetila koji je dan, datum.. Nije niti spomenula.. Napominjem, najbolja prijateljica.. Napominjem i to da je ona ta koja je tu riječ toliko potencirala da sam je i sama počela predstavljati tako.. Nebitno to.. Da li je normalno da ti najbolja prijateljica za godinu dana, samo jednu noć provede u tvojoj kući.. Je li zdravo da ti najbolja prijateljica svaki put prije kafe napominje da se središ, da "goriš" kako bi sve oborila s nogu? Zar se kafa ne može popiti u nekoj "prčvarnici" gdje nikome nije bitno kako izgledaš, već da si bitan samo osobi koja sjedi za tvojim stolom i sluša pozorno ono što te tišti i što imaš za reći? Zar je moguće da najbolju prijateljicu "daviš" pričom, jer tema na koju si započeo razgovor njoj i nije baš bitna u životu? Zar je moguće da se najbolja prijateljica za godinu dana ne žrtvuje samo par dana, čisto da se vratiš u život, da se vratiš među ljude koji su te toliko voljeli i koji dan danas nisu shvatili gdje si odjednom nestala.. Zar je moguće da najbolja prijateljica ne želi žrtvovati samo 2 sata i za dva sata smanjiti svoj dernek, samo da bi tebi izašla u susret i pomogla, uljepšala dan koji bi ti napunio baterije za naredni mjesec? Zar je moguće da te najbolja prijateljica ucjenjuje i "napada" zbog nedostatka vremena kad konačno naiđeš na obavezu u životu koja ti oduzima mnogo vremena, ali koja ti ispunjava dušu dok je realiziraš jer činiš dobro ljudima? Kako to da te najbolja prijateljica smatra samo za djevojku koja se sređuje i ispija kafice od jutra do sutra, i ne može da poveže odgovoran posao s tvojim imenom, je li to znači da smatra da si nesposobona? Zar najbolja prijateljica treba da bude ljubomorna kad imaš poziv od mnogih kolegica i kolega za kafu i to ti jasno daje do znanja? Zar je normalno da se najbolja prijateljica ponaša kao ljubomorni momak pored koje ne smiješ imati više niti jednu osobu s kojom ćeš bez nje izaći na kafu?

Razbjesnila sam se...spisak se odužio, a ni trećinu nisam izdvojila.. Kako je moguće da te najbolja prijateljica zajebe svaki put kad su dečki u pitanju.. Preciznije, kako to da je ljubomorna svaki put kad postane svjesna da ti neki dečko upućuje komplimente i otvoreno iskazuje divljenje prema tebi, nekoj osobini ili dijelu tijela..Kako to da se svaki put potrudi da pokvari plan kada je u pitanju susret sa nekim dobrim frajerom, ali samo onda kada meta nije ona i samo onda kada se svijet ne vrti oko nje?! To vam je sve moja najbolja prijateljica.. Eh, što će meni neprijatelji? ;)

..briga me što si ti od mene stariji..hehehe :) Ne mili mi se pisati post kad sjednem pred komp, uđem na blogger i dočeka me naslov, a ja uopšte ne znam koja će biti poenta mog posta, u kom će smjeru priča otići, niti na što ću staviti najveći uzvičnik. Koja je onda svrha tog naslova, zašto nam uopšte treba naslov, zašto mi uvijek pokvari čitavu koncepciju sama pomisao na to.. Već odavno sam na to mjesto počela ostavljati stihove pjesama koje čujem neposredno prije ili u toku samog pisanja.. Nekad mi se učini da bih imala toliko toga za reći, a ne kažem ništa..kao sad.. E jebi ga! Neće biti ništa ni od ovog pokušaja.. Dan je prelijep, sunčan, kao rijetko koji do sada ove zime.. Ja sam kući i nigdje neću izlaziti. Ne mojom voljom. I glavobolja je opet počela. Skuhat ću gorku kafu, popit ću 2 Kafetina, uhvatit će me mučnina i tako ću provesti ostatak dana u grčevima, bez ijednog jedinog osmijeha..

Paa naslov i nema neke veze s mojim trenutnim osjećajem neke lude sreće, nekog blesavog raspoloženja.. To je samo pjesma koja se igrom slučaja zavrtjela na tv-u kad uđoh na net.. Ponekad se pitam da li je svjestan koliko me čini sretnom čak i svaka riječ razmijenjena s njim.. Pojavio se tek tako, u velikom poslu i obavezama do grla, našao put i način da me podsjeti na to da postoji, svjestan, ili ipak ne, da u mojoj duši ne prestaje da postoji niti jednog trena.. Da li bi vjerovao u ono što vidi, čuje i osjeti kad bi spoznao u kako veliki osmijeh se razvukoše moje usne kad ga ugledah, i pročitah.. :)

Da me cuvas, da me mazis, da me pazis, da me ljubis, da me ljubomorno gledas, da me nikad nikom nedas, mili moj, sad bi se s tobom malo ljubila i ispod tvog ramena uculila..

Mili moj..kako bih rado.. Sinoć sam ponovo otišla u krevet s osmijehom na licu, samo zbog tebe..samo zahvaljujući tebi i tvojim riječima, zahvaljujući višesatnom razgovoru s tobom.. I ti si svjestan toga, svjestan si svog uticaja na mene, pozitivnog, energičnog.. Svjestan si da mi je stalo, iako ne želim priznati, kao ti.. Spremna da ti otvorim dušu, samo za to ne..mada ti i bez toga već sve znaš, osjećam to.. Mogu sve što želim, osim da ti dopustim da me natjeraš da priznam, to ne smijem, ma koliko ja to željela..

Dok spava grad u krilu svoga svjetla ti si mi u mislima, vise si ne mogu lagati da samo si mi prijatelj, o ne.. Ne, ne mogu jer znam da dovoljan je bio samo tren i bez tebe ne mogu disati, o ne, ne, ne, ne mogu izdrzati.. Ti si svjetlost u daljini, tihi zvuk u tisini, moja java i moj san, svaka noc i svaki dan, ti si mi sve, vise ne mogu bez tebe..

Ooo da! Naravno da mogu, ne zato što mi nije stalo.. mogu jer moram! Dan je na izmaku..odlazim na počinak, dok još odzvanjaju tvoje tople riječi.. Laku noć ti želim, anđele moj.. Rekao bi da si ti taj koji bi mene trebao čuvati od bilo kojeg zla, međutim, sve bih dala da sam ta koja bi ove noći i svake naredne, bdjela nad tvojim uzglavljem, milovala tvoju kosu i tvoje lice obasipala poljupcima duboko u noć.. Boli, mnogo..iz dana u dan boli sve jače..boli i večeras.. Preteško je boriti se s ovim, preteško je odvagati sreću što mogu prozboriti s tobom u ove kasne sate, od tuge i bola zbog grubog igranja sudbine..

Čudno je, kako je malo potrebno da budemo srećni, i jos čudnije: kako često nam baš to malo nedostaje! (Ivo Andrić)... ccc...tek sada shvatih koliko bola može da se krije iza ove rečenice...

Kao da je bilo sinoć..a već je prošla sedmica..dvaput te od tog razgovora sretoh, mom oku nisi promakao..a i danas..ne znam kako pređoh ulicu, ne sjećam se.. Prošlog si ponedjeljka stavio karte na sto..od tog dana više ni ne sanjam..od tog dana više se ne smijem kao ranije dok smo dane provodili skupa, u poslu, ti i ja.. Tog sam dana shvatila da ne smijem da razmišljam o tebi, jer se uvijek isto završi, suzama koje peku moje blijedo lice, razaraju moju već i previše ispaćenu dušu.. Previše boli činjenica da smo imali iste želje, da smo istim očima gledali jedno drugo.. Previše boli činjenica da si me želio isto koliko i ja tebe, da si isto kao ja, smiješeći se na visokom nivou profesionalne komunikacije, već zamišljao i zajedno samnom u mislima naše osmijehe pretapao u duge poljupce.. Sanjala sam, željela, zamišljala i potajno uživala u tvom društvu..sve do tog trenutka.. A taj trenutak, prelomni minut, minut konačne odluke bio je duži od vječnosti.. Nikada mi teže nije bilo.. Samo na sekund bila sam najsretnija žena, a onda se stresoh sva, naježih se, pretrnuh..od straha.. Nisam smjela..ili ipak samo nisam imala snage, hrabrosti.. Istina je, i to teška srca priznajem, istina je da nisam imala hrabrosti..niti je sada imam.. Život u Bosni, tradicija, religija, mentalitet ovog naroda..sama činjenica da "Ovo je Balkan!", odnesoše u nepovrat moja nadanja, moje snove..a zajedno s mojim i tvoje želje.. Na ovom mjestu, u ovo vrijeme, nemoguće je objasniti i nadati se da će te sredina podržati.. A ja sam baš zabrljala! Tj. moje srce je opet napravilo s*anje.. Duge godine među nama, religija.. Teži razlozi su nemogući, a moja hrabrost već me od prvog pogleda osudila na poraz..ja to ne smijem.. Svjesna da je sve gotovo, još uvijek priželjkujem da se odnekud pojaviš, da ostanemo sami na svijetu, da me zagrliš nježno kako samo ti to znaš..(nikad ne osjetih toplinu tvog zagrljaja, a vjerujem u to svim svojim bićem)..

..tmuran i dosadan.. Nedostaješ mi, već.. Nedostaje mi tvoje "malena", nedostaje mi topli stisak ruke.. Nedostaje mi osmijeh koji briše sve tuge.. Nedostaju mi susreti u kojim sam bila samo tvoja mlađa kolegica, a ti u mojim maštanjima samo moj, dušom i tijelom.. Prestadoh sanjati dovedena pred gotov čin: ili se prepustiti trenutku kad mi Bog dokaza da je sve moguće, ili se odreći, svjesna da se odričem grijeha (ali kako lijepog, nježnog, toliko puta sanjanog i željenog)..

I opet si tu...i opet se ponašaš kao da me nema... Nisi ni svjestan šta mi radiš...a znam da ti nije namjera... Najljepše moje, željela sam samo potajno sanjariti u tvom prisustvu, ne znajući za uzajamnost naših želja i osjećaja... Nastupio si mnogo hrabrije od mene i to me srozalo do dna... Svjesna sam da ne smijem, da ne smijemo...I kao da me nema tu tonem sve do dna, i kao da mi nestaje tlo pod nogama, i kao da mi tijelo gori zovem u pomoć, a sigurno bih dala sve za jednu jedinu noć...

Negdje uz put ja sam te izgubila, nijedan nema to što sam u tebi ljubila.. Da Bog da da stane cijeli svijet, stane bar na tren, da se opet tebi vratim, da me zagrliš kao dijete, pa nek' glavom platim.. Ljubi me na blef, vjeruj mi na riječ, moj je život lažni sjaj, previše za kraj... Nisam te ni imala, da mogu reći da bio si moj, a gubim te.. Polahko, ali sigurno..  Ništa više neće biti kao prije, neće više biti topline u našem razgovoru, kao do sada, kad sam mogla potajno sanjariti o tebi, o nama, sigurna da je nemoguće u životu. Život se grubo poigrao samnom, pokazao da je moguće sve i da nije bez razloga rečeno: pazi šta želiš, možda ti se ostvari.. Na korak do ispunjenja morala sam žrtvovati privilegiju da me svakog dana miluje nježnost kojom su ispunjene tvoje, najljepše, plave oči..

Zašto u životu ne smijem ni sanjati? Zar sam jedina zgriješila? Zar jedina da plaćam svoj grijeh dok sam živa? Kažu da je čovjeku njegova nevolja najveća, meni je moja, skoro da sam sigurna da snosim najveću težinu kazne za isto od svih drugih.. Poželjeh, vjerujući da je samo san.. Poželjeh, sigurna da da je nemoguće.. Poželjeh, ubijeđena da ću ga imati kraj sebe samo kao starijeg, iskusnijeg, šarmantnog i nadasve ljubaznog i pristupačnog kolegu bez predrasuda, generacijskog jaza u komunikaciji, ali sa svim onim što posjeduje idealan muškarac izgrađen u mojoj podsvijesti, te pri tom naučiti nešto o njegovoj religiji (radoznala za sve kad je u pitanju historija, religija, misterije s početka svijet i života..) i potajno sanjariti, samo to.. Ne prođe ni dan, a dobih priliku da svoj san proživim u realnosti. Jesam li propustila čovjeka svog života plašeći se osude, navikla na poraze, navikla da patim i plačem, navikla na odricanje i odbijanje svake prilike da budem sretna žena.. Ili sam samo uspjela oduprijeti se još jednom iskušenju, još jednom testu od Boga.. Šta god bilo, boli, izgriza dušu, potpaljuje nemir u mom srcu i sumnju.. U jedno sam samo sigurna, osvanuo mi je novi dan, drugačiji od onog juče, a ipak dosta sličan nekim ranijim, ranijih mjeseci i godina, tmuran, depresivan, popraćen suzama i teškim uzdasima..

Šta kad misliš da samo sanjariš o nečemu, kad misliš da si poželio nemoguće i sam sebi se podlo smješkaš i dalje ubijeđen da je to samo tvoja bujna mašta, a onda se odjednom željeno stvori ispred tebe. Kad stojiš na korak da uzmeš ili da odoliš iskušenju, okreneš se i odeš, šta da uradiš, a da ne pogriješiš? Odlučih okrenuti se i otići, pretpostavljajući da je ispravna odluka uprkos želji koja ostade na duši, da izluđuje još više.. Jutros poželjeh da sreća potraje, da se održi onaj osjećaj radosti u mom srcu..eto..ne potraja ni 24 sata..zato što ja tako odlučih.. A mogla sam sebi ispuniti želju, znajući da činim grijeh..ali, zar bi mi bio prvi? Ne..

Dobro jutro vam sa željom da vas je što više nasmijanih kao što sam ja sada i da vas je što više kojima je dan počeo lijepo kao meni.. Želim ostati u ovom sanjivom raspoloženju, želim opet proživjeti san u kojemu on ima glavnu ulogu, san u kojem nosim bijelu haljinu sigurna u ispravnost odluke da je obučem.. Da li je samo želja, strast ili nešto drugo, ne znam.. Ima i straha, onog skrivenog, potisnutog, ali ne straha od osuđivanja (bilo bi me: Baš briga!), već straha od biološkog sata, straha od nepoklapanja životne dobi.. Uz prvu, jutarnju kafu, uhvatih sebe kako i dalje plovim vodama svog sna i još uvijek sanjarim o trenutku: Da, dok nas smrt ne rastavi.. Bojim se da bih bila dovoljno luda i hrabra za sve, naročito poslušati majčinski instinkt za što nedostaje samo jedna karika: ono nježno, iskreno, kratko a iznad svega značajno: "Da, zauvijek."

Ponovo sam zanemarila blog..ponovo sam ideju da napišem priču o njemu ostavila po strani.. Ne znam zašto, prvo sam mislila da još uvijek pomalo boli, da negdje duboko u srcu još tinja bol koja bi se rasplamsala istog trenutka kada bih pokušala oživjeti sjećanja, međutim, sve više počinjem vjerovati da mi zapravo podsvijest govori kako nije vrijedno spomena i kako samo trebam ići naprijed, a priču potiskivati duboko u prošlost, ne oživljavati zlo i pustiti da joj se trag zametne.. Paralelno s tim, u glavi i duši živi nešto novo.. Ponovo sam počela da sanjarim, da se zaljubljujem triput dnevno :) počela sam da živim punim plućima, da se brinem zbog pravih stvari.. i ono čega se pribojah spomenuti pred pojedincima: da se družim s pravim ljudima.. Možda ih na pogrešan način definišem jer ne mogu biti pravi i krivi ljudi, ali sasvim sigurno postoji moj pravi i krivi izbor.. Počinjem da vjerujem, i sreća u mom srcu raste iz dana u dan, kad pomislim da sam okružena uspješnim ljudima, osobama koje su tako visoko iznad mene, a ipak meni veoma bliski..

..sama, raspoloženje u padu..
..na virus ljubavi nisam imuna, u to sam sigurna. Zaljubljena, zaljubljena u tvoje usne, u pogled tvoj, mada znam da..ti nikad nećeš biti moj..

..ali sam stranac u njoj!
Kad ti rešetke na srce stave, svaka je ljubav samo laž, gde nema dima neće biti vatre, al' bićeš sigurna da znaš da smo ipak mogli mnogo više od ovog ništa što smo sad.
Počelo je da boli, a to nikako nije bilo u planu.. Mislila sam da se mogu nositi sa situacijom, da mogu kontrolisati osjećaje, svoje misli i postupke.. Jedino što sam uspjela jeste da povučem granicu do onoga što smijem učiniti.. Naravno, morala sam preskupo platiti, a ovaj put to podrazumijeva potiskivanje onoga što sam toliko željela..
Jedna je bila moja grešnica i vila, što mi je srce kao staklo razbila, i ne pada mi na pamet da dozvolim to opet, zaklela sam se!
Zaklela sam se - nikad više.. Nikad više ljubav, nikad više snovi o nekom.. I upustila sam se u igru ubijeđena da sam postala hladnokrvna, kamenog srca.. Nažalost, prekasno sam shvatila da se igram vatrom..
Znam da će prekasno biti, kada pod kožu mi uđeš, i zato molim te idi pr'je nego moje postane tuđe.. Polako gubim kontrolu, već si mi previše blizu..
Prekasno sam shvatila da ništa nije tako bezazleno.. Prekasno sam shvatila da se upuštam u avanturu iz koje neću izaći kao pobjednik.. Prekasno sam shvatila da će se u mojim očima suze opet pojaviti..

..lažnim se sjajom doteram i one dobre oteram, na kraju smo spale sve na jednu noć i kajanje..

K'o opijum me obara miris tvoj, k'o opijum si opasan po život moj! Još hiljadu i jedan vek preživeću da jaka ostanem..

Poljubi me i budi tu, da sklopim oči na tvom toplom ramenu, poljubi me i budi tu, nek srce lupa kao da je prvi put, poljubi me, pomoli se, sve svijeće svijeta nek se za nas upale.. Ostani ovu noć kad svi mi prijete, ostani, zagrli me kao dijete, ostani, kad sva si ljubav moja samo ti, ostani da me čuvaš kada zaspu anđeli..

...ne znam da živim sa tim..
I draža mi je s tobom jedna noć, nego s njim godina sto!

..verujem u suprotno, ne smem da se zaljubim u tebe, kad već stradam neka bude pametno, sve što radim, radim protiv sebe..

..na doživotnu neka me osude, kad u isto vreme mrzim te, a ustvari Volim te.. Prelijepa pjesma koja će, sasvim sam sigurna u to, uvijek podsjećati na današnji dan.. Samo tvoj pogled, tvoj zagrljaj i svaki tvoj poljubac..

..bravo! Zaljubljena si! Hmm... ma kakvo bravo, šta mi se dešava a u piii miii :) Auh, šta god da je, nije me briga.. To mora da je Ljubav! Prelijep dan je na izmaku.. Moja voljena seka, dva zgodna fudbalera i pravac rivijera, ciao amoreee :))) I kome još trebaju ozbiljne veze, brakovi i ostala vezivanja.. Ja, koja sam se tako gadno opekla, ne pomišljam više na to.. Vjerovatno zato što je osoba koja mi je upropastila život previše nebitna da sad o njoj pišem.. Kad naiđe neko vrijedan mene, onda ćemo pričati o tome.. Do tad, ostaću slobodna, neću se vezati, važno je samo dobro se zezati..
Volim ga, volim svog zgodnog druga, druga za sve situacije..mmm.. Volim ga samo zato što je iskren bio od dana kad me upoznao.. Ovaj dan me učinio tako sretnom, ovih nekoliko sati provedenih s njima vrijede spomena više nego kompletna veza koja je već odavno iza mene.. Svjesna da ne očekujem ništa, mnogo sam sretna što postoji neko kao on.. Ne želim vezu, ne želim da je tu 24 sata.. S njim želim živjeti trenutke, ne misleći na sutra..

..da sklopim oči na tvom toplom ramenu..
Hmm..je li to meni ponovo Ljubav dolazi u goste? Jer, to je sve što zna..doći mi u goste, debelo zavarati i zaslijepiti kao stara rospija tetka, i onda opet ode tamo odakle je došla, ostavljajući iza sebe, zlo, nesreću, a mene ostavi u suzama i bolu..
Ne dam boli da me rani, jer ovaj put nemam pravo da patim.. Poštedila sam sebe suza kada sam ga već imala kraj sebe..sada mogu samo da budem sretna kad mi je blizu, ali kad nije ne tužna, već samo zadovoljna, sa osmijehom na licu kad razmišljam o satima provedenim s njim, i u nadi da će se sve to opet ponoviti..
A iskreno, ne želim više vezivanje.. ne želim vezu koja je predodređena na stvaranje zajedničke budućnosti, mislim da sam snagu za to već davno iscrpila.. Možda se jesam oporavila od pada, ali ne i ponovo spremila za istu priču.. Samo želim da uživam, da osjećam život punim plućima.. Da provodim nezaboravne trenutke u njegovom društvu, u njegovom zagrljaju, hmmm polupcima? I već se smješim, od same pomisli...
Ni maloj seki mi nije ništa lakše.. Eh, dokle li ćemo mi ovako, samo se pitam.. Ali, da ironija bude veća, nas to i ne zanima.. I da.. Polažem velike nade u dan koji se bliži.. Samo za dušu nas dvije..

..sanjariti da već si moj, volim biti zaljubljena i osjećati nespokoj..
U svakom zlu, nešto dobro! Ovaj put na neko vrijeme odlažem ono zbog čega sam se vratila na Blogger..previše je bolno to za mene..pisaću svoju priču nekad poslije..sada sam nešto raspoložena..volim biti zaljubljena hihih.. Misli mi okupira neko jako bitan u životu..osoba koju mnogo volim na neki poseban, meni još uvijek intrigantan i jako zanimljiv način.. Zlo u tom dobru jeste "Šta ako se zaljubim?!"
Realno gledajući, imala sam priliku da se zaljubim, da zavolim, bio je moj.. imala sam ga samo za sebe, ali to nije bilo to..tada! Vjerovatno, još uvijek pod utiscima od propale veze, propale budućnosti, nisam se ni trudila da postanem svjesna šta imam pored sebe.. brzo se bajkica prekinula, bilo mi je žao..ali (tada) ne žao što ga gubim, već sam žalila samu sebe kako mi ljubav okreće leđa.. (smatrala sam samu sebe bezvrijednom poslije svega što sam preživjela, tako da mi je bilo baš svejedno)..cc...
Stvarno mi nije jasno kako sam mogla biti tako hladna i ravnodušna kad me takav momak ostavio! Prava bezosjećajna bukva, ili pak žalosna vrba pomirena s činjenicom da ljubav nije za nas.. Auuuuuh, mislim da su mi se danas probudili oni "napušeni" leptirići, ludi do bola, ne daju mi mira :) Iskrena da budem, osjećam da već neko vrijeme ne spavaju kad mi je on u blizini..kad pričam s njim, kad se dopisujem s njim, kad sjedi pored mene, potpuno isti kao nekad..samo ja malo drugačija, probuđena iz noćne more, svjesna kakav mačak mi je prošao kroz život tek tako, ali ipak čuvajući me od još jednog, vrlo mogućeg, poraza.. Eto, zbog toga ga najviše volim..
Volim tvoj osmijeh i tvoje obraze..
Volim biti zaljubljena, sanjariti da već si moj, volim biti zaljubljena i osjećati nespokoj..
Taj mi nemir u srcu sad nanosi bol, al' smijem se u sebi jer biti ćeš moj (jer, ipak, bio si moj.. sad smo bivši, a to se uvek voli..)..
Ja volim biti zaljubljena u tebe..

..da te volim tako jako ili je nenormalno to što stalno mislim na tebe?!
A nisam se zaljubila..samo sam sretna..bez nekog povoda.. Pomislila sam na osobu koja mi izvuče osmijeh na lice kad god se pojavi u mojoj blizini.. Ustvari, da budem iskrena, svima mami osmijeh na lice svojom pojavom i tako pozitivno utiče na ljude.. Nije mi ubrzan puls, niti osjećam one lude leptiriće u stomaku zaljubljene djevojke.. Toga nema, jednostavno se bolje osjećam kad mislim na tu osobu..
Volim ga..ali ne tako kako ste pomislili zloće jedne :) ne kao što žena voli muškarca (to sam jednom u životu osjetila i koštalo me jako, pa bih bila zahvalna životu da više takvu ljubav ne doživljavam), već nekako drugačije..samo zato što je kroz moj život prošao tako kako jeste..volim ga zbog toga što je takav kakav jeste..
Najgori način da ti neko nedostaje jeste da stojiš pored njega svjestan da ga nikad nećeš imati!
Hehehe..inače, ovo bih povezivala sa žestokom patetikom u depresivnom stanju.. Ali ova "poruka" ima previše lijepo značenje za mene..
Nemamo uvijek sve što želimo, ali.....nikad nije sve tako crno kako se čini :)
P.S. "Oko plavo" je bila NAŠA pjesma.. ili pak moja posvećena njemu? ..auhh idem ja sad :$
(hoće jezik na pravo, džaba je..:$)

10.10.10. Ne patim od numerologije.. ali ovo na prvi pogled oduzima dah.. Nisam ni od onih koji vjeruju u slučajnosti na ovom svijetu.. ništa nije slučajno.. Bez obzira na sve, nešto u ovom danu ledi dah.. Sjećanja? Ne, ne.. sjećanja, uzalud se javljate.. Ili ipak nije uzalud?!
Joj, ne.. ne želim provesti još jedan dan u suzama.. moram ostaviti prošlost tamo gdje joj je mjesto, inače ću da poludim, potpuno.. I moram naći snagu.. da se izborim za sebe, za svoje mjesto pod suncem.. moram se pobrinuti za svoj život, inače..
A jojjj kako li sam samo sa tajanstvenosti današnjeg datuma, došla do svoje svakodnevnice, toliko dosadne da boli? I toliko sam se zapetljala, izgubila u svojim mislima.. Previše dugo pokušavam ispričati samo za sebe cijelu svoju priču, jer znam da će mi poslije toga biti lakše krenuti zaista ispočetka, bez ijednog spomena na ono što mi je uništilo život.. Ali je preteško.. tek sada vidim da nikako ne mogu biti sama svoj psiholog, niti da "terapiju" koju sam zamislila nikako sama ne mogu realizirati.. A i kako bih, sluđena svim problemima i načinom života u kojem me svakodnevno podsjećaju na moje greške, svakodnevno kažnjavaju, uskraćujući mi ljubav, druženje i trenutke sa ljudima koji mi znače i previše da bih tako lahko prihvatila činjenicu da ne mogu uživati u njihovom društvu kad god mi je to potrebno.. Tako rasijana, sluđena, odvojena od svega i zatočena sama sa sobom i svojim mislima...kako da očekujem uspjeh na bilo kojem polju? Sve što dotaknem se ruši.. Dugo mi je trebalo da nađem svoju pjesmu.. cc

Milijun zvijezda u oku, nemir u srcu, dok sjecam se jeseni te, vecer se spustila na Champs Elysees i plavi caffe..
Ti si mi prisao tiho, odnekud polako, sapnuo rijeci dvije, nisam odvratila, ali sam shvatila sto znaci je t'aime..
I kise su pale kao one noci dok sam te ljubila, zadnji let za Pariz, srce me vodi, spremam u torbu sva sjecanja..
Svaki put kad je čujem, ova me pjesma vrati u prošlost.. u onu prošlost koje se uvijek sjećam sa blagim, nostalgičnim osmijehom na licu.. Poslije te jeseni prošle su još dvije.. a evo stiže mi i treća.. mnogo hladnija, tamnija i tužnija nego ijedna prije..
Te jeseni sam "učila da volim".. da sam barem tad znala koliko ću puta poželjeti da samo to ostane kao "najbolnije" iskustvo.. da sam barem tad znala da ću se svega toga sjećati sa žaljenjem što još uvijek ne traje.. da sam barem znala kakvo ću sranje kasnije doživjeti.. da sam znala šta me čeka, znala bih i uživati u onome što sam imala..

Ja ne mogu da dođem sebi.. ne mogu da vjerujem.. dokle više Božeeeee?!!!
Ovo više nema smisla..

Admire..neka ti je vječni rahmet i neka ti dragi Allah podari lijepi Džennet..

Nema više druga mog, moga druga jedinog, nema više, uzeo ga Bog..
Nikad više ja i ti nećemo se opiti, lepe žene kući voditi..

Već uveliko iščitavam blog i razmišljam koliko je pametno bilo vratiti se..dio života o kojem sam pisala nije bio pozlaćen, niti sam koračala cvijetnim stazama..naprotiv, bilo je stresa, nervoze, nekad i dobrih porcija tuge, ali... Bilo je ipak jako lijepo..vrijeme i mjesto kojeg se vrijedi sjećati zauvijek... Samo su dvije godine prošle otkad nisam pisala..i više nema ni traga od boli koja se da naslutiti u ranije pisanim tekstovima... Sretna i raspoložena ili ne, nije bilo važno..bilo je lijepo..jer mi je duša bila ispunjena čistim toplim ljudskim osjećanjima.. A sad...
Kao da sam znala da će se nad moj život nadviti onaj veliki, olujni, crni, pjesnički oblak..prestadoh pisati upravo na početku nečeg novog..početku života s njim..(ranije, kad sam pisala o onom slatkom garavom stvorenju, "on" i svi oblici te zamjenice, služili su za oslovljavanje samo njega..zato ću, u nastavku ove svoje besciljne i sulude priče, čovjeka koji mi je promijenio život, obavezno oslovljavati sa mrX)...
I evo..već se pojavio problem..kad trebam pisati o mrX-u mozak staje..blokira i ne želi izgovoriti ništa što bi imalo smisla..pa onda pitam srce..a srce ko srce..povrijeđeno, izdano, osramoćeno, prevareno... Eto, kako da ja nastavim dalje priču koju toliko želim napisati?..napisati što je prije moguće, upravo zbog svih tih živih osjećaja..želim opisati iz duše sve što sam proživjela, da mi ostane kao vječna opomena koliko sam bila luda..i da mi bude opomena i stalno podsjećanje da greške postoje da se iz njih nauči, a ne da se ponavljaju..i da bude odgovor na iskušenja, a da će ih biti, u to sam potpuno sigurna..

...jeste: iskočiti iz kože i pobjeći daleko... hmm...
...možeš mi reći: vječiti pesimista... ne smeta mi to... jer to i jesam... na nesreću, očigledno ne bez razloga... od onih sam koji nemaju snage okrenuti na veselje kad stvari u životu ne idu po planu... od onih sam koji, i kad je sve uredu, strepe "da se šta ne desi, previše je lijepo da potraje"... nekad sam mrzila tu svoju sumnjičavost... a nerijetko sam dobivala potvrde da sam upravu kad sumnjam... nerijetko me "pucalo po ušima" poklonjeno povjerenje ljudima oko mene... redovno sam plaćala za svoju naivnost... zašto li se sad čudim?!
...poraz više... i ništa novo... nova lekcija naučena...

...dok slušam pjesmu koja vraća u prošlost... dok slušam melodiju koja me nekad činila najsretnijom ženom na svijetu... mrzim osjećaj u grudima dok je oko mene na stotine ljudi, a puštaju tu staru muziku... mrzim kad moram da se smijem kao da sam već odavno preboljela... niko nas se više i ne sjeća... moje su drame odavno prestale... suze su skrivene duboko ispod osmijeha... mrzim kad me pitaju za tebe... a sve zato što moram da blistam i da se smiješim... i da lažem da sam sretna... ZABLISTATI U SVOM PORAZU! NEPROCJENJIVO! Al' jebeno boli...
...ono što bih najradije učinila i olakšala dušu... skinula teret koji nosim skrivajući ga od svih - vrištala bih... vrištala iz sveg glasa... izgovarala tvoje ime dozivajući te do besvijesti... plakala... jecala... i priznala bez stida koliko mi fališ...
"Ne okreći se, eno je, noćima ne spavam zbog nje, tek sada provjereno znam kojoj ću..." ma ne mogu i ne želim više ni izgovoriti... zato što će mi srce jednog dana zaista pući slušajući ovo... vrijeme prolazi i umjesto zaborava, samo boli bez prestanka... iz dana u dan, jače...
Ponekad se pitam: jesam li zaista odlučila ispravno?! Egzistencijalno - da! Bez sumnje! Ali samo u tom pogledu... samo u tom i nijednom više...

Toliko toga mi leži na duši...toliko toga se desilo što je moj život zauvijek promijenilo... Ono što me ljuti je činjenica da su mi nekad trebale samo dvije linije da sastavim cijelu priču, a nakon i najobičnijeg i sasvim nebitnog događaja gušila sam vas čitavim romanima...inspiracija je izvirala iz svake pore moga života...tužna ili sretna, nije bilo važno...ljepotu života i ljubavi nalazila sam u svemu, i najmanje sitnice, skoro nevidljive, u mojim očima su bile velike i važne kao cijeli svijet...
Što se onda dođavola i to promijenilo?! Kao da sam postala intelektualno nesposobna, kako u šali (mada za nju rijetko ima mjesta) kažem "zaglupljena"...
Nemam Geteove predispozicije za pisanje, niti sam ih ikad imala...ali sam bila sposobna za izražavanje svojih osjećanja, bez da vam crtam osobe do kojih mi je stalo...
Je li moguće da bol toliko zatvara um? Je li moguće da me bijes i spoznaja o izdaji učinila tako brzo najokrutnijom osobom u svojoj okolini, najmrzovoljnijom, uvijek tako nadmenom i zatovrenom za osjećaj lijepog...

Pa najpametnije bi bilo ispočetka, je l' da?! Ili barem od onog dana kad sam rekla da je to sve što sam imala za reći i da nastupaju bolji dani za mene... I nastupili su, istina...
Ali...
28.09. - rođendan tom slatkom stvorenju o kojem sam tako puno već rekla... u poređenju s onim iz malo skorije prošlosti, to su sad samo prelijepa sjećanja... Ono što se nije promijenilo je njegova ljepša polovina...
Ovo će sada biti bolno za mene, ali mi je potrebno...
Bilo je ljeto već spomenute godine...u moj život ušao je neko novi...neko ko je u njemu zauzeo mjesto br. 1...neko zbog koga sam zanemarila sve, ali SVE druge ljude u svojoj blizini...taj neko je trebao biti moj doživotni prijatelj...moj muž...otac moje djece...
Ne znam zašto, ali jedva nalazim riječi...nazvah se "zaglupljenom" i "zatucanom" ma šta to značilo činilo mi se kao najbolji opis moje NEsposobnosti da sjednem i k'o čovjek napišem tekst vrijedan pažnje...
Taj čovjek mi je bio sve na svijetu...ne razumijem kako poslije sve ljubavi i strasti koja nas je povezivala, nakon bajke, ali i (da budem iskrena) svih ružnih trenutaka, ja ne mogu da sastavim pet rečenica koje će imati smisla...
Hm...ovo je puno teže nego što sam mislila da će biti...

28.09.2008. - posljednji datum...posljednji objavljeni post...bila sam ubijeđena da ovoga više neće biti...da ova stranica više nikada neće biti osvježena...da će pasti u zaborav kao i (na prvi pogled) sve što je ovdje ostalo zabilježeno...
Nemoguće...Za ove dvije godine preživjela sam sve i svašta...mnogo lijepih...a još više jako tužnih i bolnih trenutaka...ali o tome nešto kasnije...
Sjedim već dva sata pred računarom...(nemojte nikom odati tajnu koju ću vam reći - od toga pola sata sam lupetala po tastaturi da se prisjetim pasvorda hihi)...sjedim...smijem se...pa pustim po neku suzu...pa opet naiđe nešto što mi vrati osmijeh na lice, itd...smijeh ili suze, nije važno...samo boli...i preveliko žaljenje se javlja...nostalgija...za ovim što je davno prošlo...
Jer je to bilo dobro vrijeme...

Davno sam prestala pisati postove na ovom blogu...davno je bilo vrijeme da ga izbrišem...i evo upravo htjedoh to uraditi...al' mi se ne dade...nekako mi...žao...

Ostaviću ga mada ga više neću osvježavati...svoj sam život konačno dovela u red...i konačno raskrstila s prošlošću...

Konačno je neko novi donio sreću u moj život...

...moj čovek bez glasa, bez duše, bez lica, moj najteži porok, moj tihi ubica...

Voljela bih...svom snagom...iz svega glasa...uzviknuti tvoje ime...neka svi znaju ko mi je zauvijek odnio osmijeh sa lica...

Davno su meni rekli: "Beži od onog kog Bog obeleži!"

...ne znaš ti...i nikad nećeš saznati...

...a sve to zbog ljubavi...

U tajnoj pregradi svog srca, k'o uspomenu još te čuvam, u albumu moje mladosti... Nije prošlo toliko vremena da kažem da si do sada već odavno trebao pasti duboko u zaborav, ali je prošlo sasvim dovoljno da o tebi više ne bih trebala misliti svakog dana, svakog sata. Živiš u meni, u mom srcu, mojim mislima i taj je osjećaj iz minute u minut sve jači i jači...

Proleće me svako boli, kad se stari žar razgori, kad ne tebe sve me podseti... Znam da sam sama kriva za to, ali svaki me dan nešto novo (staro) na tebe podsjeti. Toliko uspomena čuvam, svaki naš zajednički trenutak u mojoj je svijesti još toliko živ da mi se ponekad učini da te osjećam pored sebe, da osjećam tvoj dah na svom vratu i da čujem ono tvoje: malena moja...

Lako si me, lako preboleo, a možda nisi me ni volio, u toj baladi patim samo ja... Ili što jedna druga pjesma kaže: a tebi vidim nije teško da preboliš me. Uvijek me zbuni gomila nedorečenih misli i nejasnih slika i nikako ne mogu da dođem do pravog zaključka. Pitam se da li si me ikad imalo volio? Šta sam ti bila ja, šta sam ti značila? Sjećam se koliko si želio da budemo zajedno, a kada si mi se pod kožu uvukao poput najvećeg poroka, samo si rekao kratko: zbogom! Sve više se bojim da... "ja te samo podsećam na nju"...na onu koju ti je sam Bog uzeo..cc...:(

Ispred mene strah od godina i za tvoje noći sudbina, a ja u sredini ničija, od tvoga srca i od tvojih usana zaboravljena sam... Bojim se noći koja polahko pada, bojim se dana koji će svanuti. Koliko sam samo puta poželjela da za mene ne bude više novog dana, ali nove zore i dalje neumoljivo sviću. Bojim se i za tebe. Bojim se od onoga što bi sam sebi mogao uraditi. Tvoj se život polahko sređuje i polahko, ali sigurno krećeš dalje i malo po malo počinješ nizati uspjehe. Dovoljno si zreo i prošao toliko toga u životu da si već sasvim spreman da zasnuješ svoju porodicu. Bojim se svojih predosjećaja jer me skoro nikada nisu slagali, iako nikada ranije nisam vjerovala u njih. Bojim se tebe, tj. onoga što bi sebi mogao uraditi. Zaslužuješ mnogo više od nje, "jer ti si vrh, a ona nije ni dno". Šta će ti isprobana roba? Šta će ti ona u koju svi upiru prstom? Šta će ti drolja zbog koje ti se svi smiju? Zaslužuješ puno više, zaslužuješ puno bolju, neku neiskvarenu, bolju od nje, bolju od mene, bolju od ijedne koju si imao do sada...

Da ptice pevajući umiru to znam i ja jatu ostavljenih pripadam i živim samo još od sećanja... Sjećanja - to je sve što mi je od tebe ostalo, od nas. Toliko sam puta željela otići, nestati, izgubiti se iz ovog vremena, sa ovog svijeta...

Možda sam luda što te i sad čekam ja, ni jedna druga ljubav ne bi uspela jer posle tebe nisam volela... Pokušala sam s nekim drugim, ali nije išlo. Uvijek se vraćam na staro, ne mogu započeti ništa zrelo i ozbiljno s nekim drugim, a da se ne prisjetim tebe, da se ne prisjetim nas zbog čega mi se svako novi gadi...

Ja znam da neko nov će doći, a ti me nikad nećeš proći, uvek bićeš mi u podsvesti... Neko novi - bili su tu i otišli iz mog života. Čini mi se da sam se polahko počela pretvarati u pravu malu kurvicu, baš onako kako sam ti to u mislima i obećala, u naletu bijesa kada si od mene otišao bez ijedne smislene riječi, bez ijednog razumnog objašnjenja. I poslije tebe niko novi mi i ne treba, ne želim ga. Uvijek ću te voljeti...

...treba mi neko za malo nježnosti...treba mi neko baš kao ti...a iskoristila sam tebe i osvetila se onom koga volim iskreno...

...bolja sam od nje, JASNO JOJ JE SVE...

...svi, ali baš svi su uz mene...pa neka te s njom...više nikog nije briga...jadni ste...jadan si...s njom padaš sve niže i niže...UVIJEK SI TEŽIO DA IMAŠ ONE JEFTINE KAO ŠTO ONA JE...

Noć s petka na subotu...nezaboravna...hvala svima. Hvala ljudima bez kojih posljednjih godina, a posebno posljednjih mjeseci ne bih mogla ostati pri zdravoj svijesti, hvala: A, A, N, M, E, D, A, E i svim ostalim... Svi su bili tu. Neki s početka noći, neki nešto kasnije, ali svi bez kojih moj život ne bi značio ništa u posljednjim mjesecima bili su tu, samo za mene...
Falilo je samo nešto...falio je samo neko...ti. Bio si tu, fizički...bio si tu, ali s njom...njen. I nisi se udostojio ni da kažeš "mu", dok su mi svi tvoji jarani čestitali. Sa svima sam popričala, sa svima se šalila, samo si ti visio kao kakva biljčica pored svoje droljice i osim onog bijednog stiska ruke i frljavog "ćao", kad si tek ušao, više nisi ni progovrio.
Posebno jedno veliko hvala E koji je uprkos nesnosnoj vrućini i gužvu, naš sto oslobodio "primjesa" i nije dopustio da nam se bilo ko miješa u dernek... Svi u kafani su znali da se slavi nečiji rođendan...moj. Sigurna sam da su moja N i moji Š i F odgovorni za pjevačevu "potragu za slavljenicom" i posebnu pjesmu samo za mene.
Uhvatili su tvoj pogled...dok je A pjevao "neka ti je ljubavi srećan rođendan"...preko svoje droljice šarao si pogledom...sve do mene... I uopšte nije važno šta si mislio...važno je da si gledao...i da si je isprovocirao...sigurno joj nije bilo drago. Ustvari, cijelu sam večer krala tvoje poglede...uz jako puno pjesama...naših pjesama... Ne znam odakle mi toliko hrabrosti i toliko snage. Znam da sam te izazivala i znam da sam i nju isprovocirala. Baš kao i prošle subote uz Sekinu pjesmicu "baš mi se sviđa tvoja devojka..." uspjela sam da ti dam do znanja s kim si bio, koga si ostavio...MENE...i "čime" si me zamijenio...
Isprovocirala sam i nju, a zna da mi ne može ništa...da mi ne smije ništa... Samo je blijedo gledala dok sam pjevala i njega gledala pravo u oči, bez trunke treme: "U klubu ludilo, ulaziš sa njom, i nije neka...do mene prazan sto, sedi lepi moj...hemija je to, nije slučajno što smo blizu...cela vrela sam, hajde okom daj mi znak...dodirni me, prstom po telu, imaj me celu, opusti se...skini do kože, strasti me lože, briga me, sad mi se mazi, neka si sa njom...ma dodirni me, gori mi telo, veče je vrelo, opusti se, želim te jako, sa njom ću lako...BOLJA SAM OD NJE, JASNO JOJ JE SVE, ZATO ĆUTI".

...laste mi ne dolaze, ne mirišu mi zumbuli, a i ti me iznevjeri...

...u pet popodne pijan sam, u pola osam gotov sam, ja svako veče spavam sam, k'o da sam zarazan. Za ime Boga smiluj se, ne bih te zvao kunem se, al' danas mi je težak dan, meni je rođendan...

...teško je...mnogo je ljudi uz mene ove noći...već je puno poruka stiglo...ali boli...tebe nema...fališ mi...fali mi ono tvoje "medena"...bićeš tu i večeras...fizički...vjerovatno samo par koraka od mene...ali s njom...i njen...

...a ovo je trebao biti samo naš dan...samo ti i ja...negdje...sami...

...voleo sam tebe i od sebe mnogo više...bilo je baš ovako...

...puno sam u životu griješila...ponekad sam nešto i naučila iz tih grešaka...sad sam shvatila da si samo još jedna greška u nizu...greška koja puno boli...

...i nikada neću znati zašto...dovraga, zašto...

...mrzim te...već te mrzim...iz dna duše...juče u ovo vrijeme sam pizdila zbog tebe...ali nešto se u meni slomilo...ljubavi je nestalo...boli, boli jako...još uvijek...ali prezir raste...ne znam da li bih te ikada više mogla zagrliti...poljubiti...na trenutke osjećam da mi fališ...da mi fale tvoje usne i tvoj topli zagrljaj...ali odmah se stvara njena slika...poslije nje...gadiš mi se...jednostavno mi se gadiš...

...ubiću i posljednje iskre ljubavi u sebi...nikad više neću voljeti...poslije tebe nikad više...ali neću ni tebe, vjeruj mi...mrziću te...jednog dana...u potpunosti i iz dna duše...

Luda noć! Glava me još uvijek boli. I nismo bili zajedno... Po prvi put nakon toliko vremena smogla sam snage da nagovorim sve svoje da odvojeno sjedimo (više sam smućkala stvari da se odvojimo)... A bilo nam je tako dobrooo... Tebi ništa nije bilo jasno...ni otkud to da smo petak preskočili...ni otkud to da smo u subotu tu...u svem onom haosu...ni otkud oni likovi kod nas...ni otkud to da smo sve na nogama i da plešemo po čitavoj kafani...kafani koja stoji na tako lošem glasu u gradu, a zajedno s njom i djevojke koje tu izlaze... I svi su tvoji drugovi bili na nogama, samo si ti zbunjeno pio svoje pivce i buljio u nas ne vjerujući onome što vidiš... A onda si dobio novo društvo...nju! Fuj! Ofucana do bola, raščupana i kao nacrtana, ružnija nego ikada...

Fuj! Kako možeš? Ma zaslužio si je! A ako misliš da mi je teško, varaš se... Boljeće možda još neko vrijeme...hoće sigurno... Al' ti si dokazao ko si. Sinoć pogotovo. Fuj! I jeste jedno za drugo. Al' ne dam se više. Neće me više ništa pogađati. Ništa me više ne može pregaziti. Osjećam se...čudno...jako čudno. Kao da se u meni nešto sinoć prelomilo. Kao da više nisam ona stara...

Znam samo da ti i ne zaslužuješ ništa bolje... Ona je prava cura za tebe...

...bar jednom imaj milosti, ne otežavaj mi stvari...ako poželiš da mi se vratiš gledaj da to ne bude skoro...

Šta sada hoćeš?! Šta radiš?! Zašto ideš dolje?! Kojeg vraga sad tražiš?! Nikada prije nisi kafe ispijao dolje! Otkud ta promjena?! A znaš da sam tu svaki Božiji dan! Mučiš me! Samo me mučiš i uživaš u tome! Hoću da te mrzim! Želim da te mrzim! Previše mi bola nanosiš!

(...a ja po belaju baš danas nisam otišla dolje...šmrc...!

Kad ti je dobro, kad te pogleda Bog i kad se moliš za nekoga svog, seti se mene, seti se mene, pomeni me. Kad legneš sa njom i kad ugasiš dan, kad prvi najslađi te uhvati san, seti se mene, seti se mene, pomeni me. U godini dan što ode, na izvoru gutljaj vode, jedan zlatnik na oltaru nameni za ljubav staru. Siguran od svoje sreće, od starice kupi cveće, ostavi joj neku paru, nameni za ljubav staru...

77 dana...zašto sam ovo izračunala...ne znam...Nesvjesno sam prelistala kalendar i izbrojila sve te dane...Već je prošlo 77 dana bez tebe, 77 dana suza, tuge, neopisivog bola, lažnog smijeha... Barem četvrtinu od toga bio si u mojoj blizini...a nikada nismo razgovarali...bar ne o nama...o pravim razlozima... Uvijek je sve tako bezveze među nama...tako hladno i službeno...a nismo to zaslužili... Koliko sam samo puta poželjela da si mi potpuni stranac...da smo natjerali jedno drugo da se "ne poznajemo" više...

Hiljadu razloga je dovoljno dobrih da bih mrzila te, a ja tražim samo jedan da bih voljela te... Milion sam puta ponovila: niko te zamijeniti neće... Doći će neki drugi...poslije njega ponovo...pa i poslije...Osjećam da nakon tebe neće biti "prave ljubavi"...ja više sebe ne vidim u "ozbiljnoj vezi"... U slikama budućnosti, koje očajnički pokušavam stvoriti u svijesti, nema osmijeha, nema više ljubavi, nema više povjerenja, strasti, dobrote...zapravo nema ničega...sve je tako prazno...sve je tako glupo bez tebe...

Možda je trebalo da prekinuti sve ovo što imamo sada...sve, kako kažu, sasjeći u korijenu...rastaviti naša društva i zaboraviti da nam je ikad bilo lijepo... Naša su druženja, čini mi se, sada mnogo intenzivnija nego dok smo "mi" postojali... Ranije je sve to bilo usput...tako...uvijek se nađe neko...s vremena na vrijeme... Sada je to već navika..."hronično oboljenje" svih nas koji izlazimo dolje...zna se da je taj dan naš, zna se koja "kafana", zna se koji sto, koje vrijeme i koji likovi...

Konstantno si bio tu sve ovo vrijeme...i bićeš, vjerujem, još dugo... Bićeš i za 13 dana...pretpostavljam...zapravo sigurna sam...bićeš tu 7. marta...za moj rođendan...dvadeseti...upravo kada otkuca 90 punih dana bez tebe... Ne znam kako ću se uopšte smiješiti tu noć, a kamoli nešto više... Moraš biti tu...kao i svaki put do sada...jer, oni su neizostavni...a kako da oni budu tu bez tebe...ne ide...

Svaku noć bez tebe doživim k'o uvredu, upiši sebi još jednu pobedu, a ja ću sebi znaj još jednu kaznu za ovu dušu prokleto praznu...

Opet na istom mjestu, opet ti i ja, ista kafana, ista raja, isti sto, sve kao nekad, "sve isto je, ali ništa isto nije"... Nemam snage više da pišem o nama, o nadanjima, propuštenim prilikama, o tebi i meni... Nas više nema... Ponekad se pitam jesmo li ikada postojali...

Zovem da kažem ti: zbogom, ja odlazim, zauvijek... Al' ponos kad poklekne, sa usana pobjegne: volim te...

Ako me voliš idi od mene... najgluplji mogući izgovor! Tako odvratan, a nadasve sebičan, užasno sebičan! Otkud ti znaš šta je najbolje za mene? Odakle ti pravo? Hoću li ikada to saznati? Odakle ti hrabrost da napraviš pakao od mog života? A bio sam na sve spreman, da te imam... Da te nemam! Ne, nisam bila spremna.

Evo, bliži se još jedan "petak na subotu"... Bliži se dan u sedmici uvijek rezervisan za "našu kafanu". Šta li će mi Nebo dati sutra? Za otprilike 25-30 sati opet ćemo biti svi na okupu. Da li se u međuvremenu nešto promijenilo među vama? Da li ti se vratila? Baš me interesuje... Cijelu je sedmicu nisam vidjela, niti čula vijesti o njoj... Ali sam zato tebe srela... I bilo je tako teško... Nisam ti mogla prići, samo sam ti mahnula... Oprosti, nisam mogla drugačije. A i ti voliš da vraćaš istom mjerom. Izašao si prije mene, nisam te vidjela odmah...pogledala sam za tobom kada si već bio na samom izlazu...i okrenuo si se još jednom...nasmiješio se i mahnuo...i podsjetio me na... Ali to više nije važno... Koga briga...

U mojim venama tek promil krvi je...u mojim venama svega je pomalo, samo je tebe previše...a to mi i dalje prija...boli i ubija...ali prija...volim te i to promijeniti ne mogu ma koliko se trudila ocrniti te u svojim mislima i pred svim onim ljudima...volim te...

Da ćeš sa njom biti srećan to se mnogo varaš, vratićeš se opet meni, kad se razočaraš... Hm... Da li da budem sretna? Razloga imam i više nego dovoljno. Posvađali ste se...ostavila te...jadni stvore... Ne mogu da vjerujem da sam to doživjela...još ne mogu da vjerujem onome što mi je rekao...još ne mogu da vjerujem da si opet bio onaj stari...onakav kakav si bio prije mene...mnogo prije nas... Naljutila se na tebe...lutkica...hahaha...
Naime, dragi moji, u petak je moj dragi bivši, kao i obično, sjedio za mojim stolom. Iako već odavno nismo zajedno, od 8. decembra tačnije (a kako da taj datum zaboravim), i moj dragi i ja smo nastavili izlaziti u "našu kafanu". Obzirom na to da je dernek najbolji kada se moja i njegova raja sastanu, svaki petak provodimo zajedno. Stara raja na okupu, pjevaju se naše pjesme, kako da nam bude nego nezaboravno. Samo on i ja ne pričamo mnogo...zapravo ne pričamo nikako...pozdrav kad uđe, pozdrav na kraju večeri...i to je sve. Ovaj sad petak je bio tako bezveze, tako fuj, jedva sam čekala da krenem kući. Svi su bili u nekom svom svijetu, neki su imali ozbiljne probleme i nikome nije bilo do derneka. Vrhunac je bio dolazak njegove drage. Vidjela sam da nešto nije uredu i da mala urla više nego obično. Problem je bio u tome što je za stolom bilo pet nas djevojaka i petorica njih...a da stvar bude gora, sve su to ili bivši parovi ili bivše/sadašnje šeme. Ono što joj je, pretpostavljam, najteže palo je činjenica da je moj dragi bivši (sada već i njen bivši - oh kako je dobar osjećaj), sjedio baš pored mene. Iako je to namjerno učinio (samo da meni napakosti i da moje srce dokrajči u trenutku dok se naslanja na mene dok ga ona grli i ljubi), u svojoj je dragoj probudio bijes koji za njega dao, da tako kažemo, pogubne rezultate. Hahaha...kako mi je žao...ahahaha...
Samo što se sada bojim za njega mnogo više nego ikad. Ponovo je onaj stari...onaj koga nisam poznavala, onaj o kome mi je pričao i koga se nerado sjećao, jer je zaista želio da bude nova osoba... Ponovo pije više nego što je to ikome normalno...ponovo je pustio bradu (što je na prvi pogled užasno smiješno i nevažno, ali je znak da mu nije stalo do samoga sebe i da je ponovo nezainteresovan za neke lijepe, sitne stvari koje nam život svakodnevno pruža), kraće rečeno, opet je u nekom svom posebnom obilku depresije... Bojim se za njega, bojim se gluposti koje mu se mogu motati po glavi, bojim se njegove tišine i ravnodušnosti...
Pitam se da li ga boli...da li ga boli što nje više nema...onako kao što je mene boljelo kada je on od mene otišao... S razlikom što je njegov odlazak od mene bio njegova volje ko zna zbog čega..a njen od njega samo Božija volja...

U kafani punoj dima sedim tako s drugovima, slušaju se naše pesme, toči vino k'o iz česme. Nisam znala da ćeš doći, kad u neko doba noći dolazite ti i tvoja nova devojka. Našminkana, doterana, lažni osmeh na usnama, privila ti se uz telo k'o da kaže: što je moje bilo, sad je njeno! Što me diraš tu, tu u srce puno bola, dovodiš mi nju, dovodiš do moga stola? Smiruju me svi da ne poludim, da polomim sve, vodi je što pre! U kafani punoj dima ostaviću sve što imam, kroz po stola svi će pasti, ove noći kuća časti! Nisam znala da ćeš doći, kad u neko doba noći dolazite ti i tvoja nova devojka. Našminkana, doterana, lažni osmeh na usnama, privila ti se uz telo k'o da kaže: što je moje bilo, sad je njeno!

Ova je pjesma kao pisana samo za nas. Bezobrazan si...uporno me vrijeđaš...ti se baš nikada nećeš umoriti...šta sam ti učinila...čime sam zaslužila da me tako gaziš...da me tako vrijeđaš...da me tako brukaš! Da, brukaš! Ponižavaš me dovodeći jednu običnu drolju za moj sto, za sto za kojim sjede samo moje prave prijateljice, moje seke...za sto za kojim sjede tvoji prijatelji...tvoji dragi moj...nije im isto u našoj kafani kad nas nema...dovodiš mi je za sto za kojim i ti sjediš samo jer nemaš drugog izbora...ne ostavljaju ti pravo odluke jer me svi vole više nego ti...

Daj me prestani tako ponižavati...prestani me mučiti...jednom u život imaj obzira prema nekome...barem tih 3-4 sata koje smo primorani provesti zajedno pomisli na mene, na moja osjećanja, na moju ljubav i na srce preko kojeg si gazio bez trunke milosti...

Skloni je od moga stola, nemoj više da me brukaš, namjanje mi treba to da nas vide zajedno... Vodi je u prvi hotel, rekla bih da nije skupa, budi uvijek pored nje, želim vam sve najgore... Al' voljela sam te ko boga, priznajem ti to...Tebi vidim nije teško da preboliš me, udario si u centar moje sujete...

Ti baš nemaš granica...uživaš u tome kad me vrijeđaš...dušu svoju nahraniš svaki put kad me povrijediš...zašto ti to treba...zašto mi sve to radiš...ili možda misliš da ne patim, da me ne boli, da mi je svejedno... Večeras si bio tako bezobrazan...pjevali su sve naše pjesme...toliko puta mi se učinilo da će suza izdajica kanuti i da ćeš shvatiti da te volim...još uvijek...ili možda tek sad... Sjeo si pored mene...tvom cinizmu nema kraja... A onda je i ona ušla... Čime sam to zaslužila...daj mi reci samo čime... Prestani me mučiti, idi više od mene...pusti me da te zaboravim...idi iz mog srca, iz moje duše...pusti me da dišem...pusti me da živim... Jer ovo stanje sada, ovo nije život... Ovo je mučenje...i ne želim ga... I opet me i u tome spriječavaš...ne mogu otići...ako odem reći će da je baš zbog tebe...vratiće se i sjećanja na nju (rahmet joj duši..cc..koja ironija)...porediće nas i reći da si samo ti... Proklet neka si...a i ja s tobom zajedno... Ako te moja ljubav boljela, da Bog da ja više nikad ne voljela...