He is My Soulmate

Naslonio je lice na njenu kosu i zatvorio oči. Najdraža. Bila je to jedina riječ koje se sjetio kako bi je opisao... Shvatio je da mu ona nije samo bliska, nego da on sada ne zna gdje završava ona a gdje započinje on...

01.07.2018.

Biser koji je slomio školjku

Sasvim slučajno naletjeh na ovaj naslov, na nekoj stranici ljubitelja knjige... Nemam pojma o čemu se radi, niti zapazih ko je autor. Misli su mi odlutale do moje Majke. Moja Majka je biser. Biser zarobljen u normama, da li će ikada slomiti školjku... Hoće li imati dovoljno želje i snage da slomi školjku života u kojoj smo zatečeni? Bojim se... I ona se boji... Jako... Naizgled je sve tako... normalno?

25.06.2018.

Nađi film i napravi sebi kafu, dok te cijeli svijet nije zamrzio

Nije li se baš svakoj ženi desilo barem jednom u životu: voliš i voljena si, šteta što su to dva različita muškarca. Zvuči cool i filmski, međutim, u stvarnosti je mnogo teško. Nekako dolazi do duple doze boli, je mi žene prvo patimo za sebe, a onda patimo i za muškarce koji pate zbog nas. Uvijek ću tvrditi da su dvadesete najteže godine za cijeli život, prema iskustvu svih žena koje poznajem. Zašto to pominjem? Zato što sam godinama tražila sreću na pogrešnom mjestu, tj. sa pogrešnom jačom polovinom. Muškarac koji meni treba, treba da bude na prvom mjestu baš to: jača polovina. Mene. Takve sam naravi, da mi nije strano preteške odluke donositi sama, najteže stvari rješavati sama, laktati se sama kroz život i doći tamo gdje sam sad. To je posljedica nečeg drugog, ponajmanje urođena osobina, čemu ću vjerovatno s vremenom dati malo više prostora. Međutim, kada u četiri zida odbacim tu ljušturu, treba mi oslonac. Treba mi neko psihički jak kao ja ili jači od mene, treba mi fizički oslonac i fizički osjećaj sigurnosti i pripadanja nekom, treba mi toplina i zagrljaj muškarca koji je zaslužio biti tu pored mene. Treba mi zaštitnik. Koliko god njima izgledala kao nedodirljivi debelokožac, toliko mi zapravo treba čvrsta muška ruka. Čvrst karakter. A postoji takav, vjerujte da postoji i da se vrijedi boriti. Kad ga pronađeš, sav svoj život ubaciti u scenario njegovanja i življenja te sreće... Postoje ti neki dani u kojima ne želim da govorim, da mislim, da odlučujem... želim samo tvoj snažni zagrljaj i tvoj dah na svom vratu. U noći kao ova što je, ne želim da slušam, ne želim da razmišljam o poslu i o zadatku koji slijedi, niti o zadatku koji je već prošao i postao hrpa bajatih vijesti i binarnih ostataka nekog velikog slučaja... Želim samo tebe, beskonačno... Kada se moraš pomiriti sa fizičkom odvojenošću od svoje jače polovine, to uglavnom predstavlja završavanje svih ikada započetih, a do tog trenutka zanemarenih, projekata... to znači i ubijanje od posla i potpuno pripremanje materijala za naredni radni dan... završavanje mjesečnih planova i rasporeda zadataka za tim kojim rukovodiš i ponaosob planiranje svakodnevnih obaveza za nekih 40 ljudi... i onda shvataš da si postao pravo čangrizavo cjepidlakasto namrgođeno šefovsko govno... pa staneš na loptu, objasniš sebi i njima da ste skupa u teškoj situaciji i nastaviš da se ponašaš čangrizavo i ideš sam sebi na živce! I na kraju ne kontaš šta si zapravo želio da kažeš i koji je smisao posta koji upravo pišeš... Nađi film i napravi sebi kafu, dok te cijeli svijet nije zamrzio.

23.06.2018.

Što je sredina bila surovija prema Ani ona je postajala destruktivnija

Ah, taj Dostojevski i svi ti Rusi... Šta god se dešavalo, dobro ili loše, uvijek je tu neki Dostojevskijev Idiot ili neka Tolstojeva Kiti, da proprate događaj onako po ruski, burno, tajanstveno, a za dugovječno pamćenje. Moj život nije ni sličan ovim cijenjenim, uglavnom tužnim i nesretnim Ruskinjama, pa ipak, Anu dožviljavam kao svoje drugo Ja, njenu dušu i njenu Ljubav osjećam kao svoje. Zašto, nemam pojma, nikad nisam bila baš toliko nesretna. Ili jesam, samo to sebi nikad nisam priznala. Nisam imala hrabrosti. Tridesete ti donose neku čudnu samospoznaju, zbog koje se konstruktivno iskritikuješ zbog čega ranije nisi pribjegavao modernim psiholozima, afirmativnim ritualima tokom kojih bi sam sebe izdigao na višu razinu sa kvalitetnim argumentima zašto je to tako i zašto je baš tvoj život baš takav kakav jeste na najbolji način dotekao do tog momenta, zašto je sve to ispravno i kako da kvalitetno nastaviš ići naprijed sa samopohvalom za sve dobro što učiniš, sa motivirajućom kritikom da obilježiš ono što si pogrešno napravio i da budeš najbolji sam sebi... Postoji neka druga, mudrija i hrabrija Ja, ne bojim je se, čak šta više, zajedno smo mnogo jače. To je valjda onaj drugi dio nas koga svi u tinejdžerskom dobu tjeramo od sebe, a sa dolaskom nekih zrelijih godina objeručke prihvatamo nazad i tražimo kurs po kojem ćemo nastaviti dalje. Kao što ne postoji glupo pitanje (postoji samo glup ili nikakav odgovor), tako ne postoji problem bez rješenja. I zašto baš: problem? Kako samo zvučna, kako zastrašujuća, kako sudbinski nerješiva riječ, teška kao olovo, crnja od najtamnije noći. Ne postoji problem, postoji samo situacija sa manjim ili većim otežavajućim okolnostima. Za sve u životu. Kada bi toj spornoj situaciji, koju nazivamo: problem, pristupali sa više različitih strana, malo je analizirali i upotrijebili sve svoje snage i mogućnosti, problem bi nestao. Na studiju Ekonomije, o kojem će zasigurno biti više riječi na ovom Blogu ubuduće, upoznala sam divnu profesoricu od koje sam učila prve korake SWOT analize. Koristim je u svemu i svakodnevno. Dragi moji, bar jednom jedan svoj problem posmatrajte sa strane kao neko drugi, kao slučajni posmatrač, posmatrajte ga kao situaciju i ne ponavljajte tu tešku kao olovo riječ: problem. Sve će biti puno jednostavnije. I postoji još nešto: "Ne postoji posao koji ne možete raditi, samo trebate dovoljno vjerovati."... Jednom sam, radeći na jednom ženskom portalu, napisala motivacijsku karticu, koja mi je značajnija od svih drugih: Preplivala sam okeane, tako da se ne plairam udaviti u potoku. Žena sam i mogu sve... Inspiraciju za pisanje nisam imala uvijek, ni oduvijek. Mislim, zapravo sada sam već sigurna, riječi se nižu beskonačno samo kada sam zaljubljena, kada volim, kada pripadam... Ovo je moj novi kutak, ali ništa manje važan od nekog drugog ili prethodnog. Zašto Ana i ovaj put? Cijeli život je samnom. Svako ima svoje najdraže... knjigu, pisca, film, balet... Ja imam Anu. Uvijek je tu, zauvijek je postala dio mene.

21.06.2018.

Njene sjajne, sive oči... zaustaviše se na njemu ljupko i plašljivo, kao da ga je poznavala...

Poznavali su se godinama, dijelili isti prostor silom prilika, kretali se svojevremeno u istim krugovima, ne komunicirajući mnogo. Pa ipak, kada bi se našli u krugu istog, neobavezog razgovora zajedničkih kolega, otvoreno bi pokazivali antipatiju, neslaganje i žustro argumentovanje protiv mišljenja onog drugog. On je nastavio putem kojim je i krenuo, ona je digla ruke od svoje prve ljubavi pod velom ogorčenosti zbog nepravde sa kojom se, za razliku od njega, više nije mogla nositi. Otišla je na drugu stranu, zaplovila vodama Ekonomije i danas je veoma uspješna u poslu koji radi, a pored toga nikada nije stala sa ulaganjem u sebe i nadogradnjom svog obrazovanja i kvalitete života. On je izuzetno uspješan i veoma zapažen mladi novinar i urednik. Jedan sasvim slučajni susret vratit će ih tamo gdje su prvi put ukrstili svoje poglede i razmijenili prve, tada apsolutno suprotstavljene riječi i stavove. Odrasli su, sazreli, izgradili svoje ličnosti i postali su: veoma slični. Sasvim slučajno, pred sami kraj ljeta, sreli su se u njenom rodnom gradu, u kojem je odrastala pod kišom snajpera i ostalih ratnih i poratnih pošasti, u gradu čiji svaki kamen odlično poznaje, u kojem živi i radi. I on ga osjeća svojim, već je dugo tu da bi bilo drugačije. Idući prema njoj prvi je shvatio. Naklonjen, širokog osmijeha i izuzetno ljubaznog tona i pogleda pozdravio je. Njene umorne oči "zaustaviše se na njemu ljupko i plašljivo, kao da ga je poznavala"...

21.06.2018.

Jutro poslije

Imali smo čast ili nesreću, da svako po svom nahođenju i uvjerenjima, gleda ili ne finale Zadruge. Pošast i ludilo prethodnih godinu dana, sinoć je dobilo svoj epilog. Zavjese su spuštene i cirkus je otišao. Ostali su "junaci" priče, o kojima će biti govora još dan-dva i nakon toga će pasti u zaborav. Biti ljubavnica i pred kamerama i mimo njih, podjednako mi je blesavo kao i biti prevarena žena, koja nakon što na svoje oči 2 metra od sebe prisustvuje ljubavnim orgijama svog muža sa drugom ženom, pokušava da spasi brak. Strašno... Koji brak ženo? Pošto je jutro pametnije od noći, pa je tako evo već objavljena navodna izjava, prije svega moralne, pobjednice kako je razvod neminovan... Zabrinjavajuce je koliko je različitih profila ljudi pratilo ovaj užas. Zabrinjavajuće je kolika bi panika nastala kada kablovski operater ne otključa kanal na vrijeme... Zabrinjava godište publike ovog užasa, koje obuhvata najmlađu populaciju i mahom tinejdžere koji tek treba da uče o životu, pa sve do najstarijih generacija...

20.06.2018.

Zabranjeni Čovjek

Mislila sam da, kako je medijska hajka prošla, da je samim time kulturološko i intelektualno zlostavljanje ovog čovjeka, prošlost. Zgrožena sam činjenicom u kakvom cenzurisanom prostoru živimo, u kakvom se režimu školujemo i planiramo budućnost. Kako sam kaže, Zabranjeni Čovjek, jedan je od rijetkih koji bi jasno i glasno uputio kritiku na račun onoga što nije dobro. Sklonjen je.

19.03.2018.

Pauza...

Pauza na poslu... solja tople kafe, cigareta i laptop (ne poslovni)... Pauza od radnih obaveza, pauza od ljudi, pauza u punoznacnom smislu, uzeta posljednji put prije 9 ili vise godina... Knjizevnost. Krleza. Nice. Zivot. Nezahvalno je... probuditi se nakon toliko vremena, podstaknut raspecem dragog covjeka. Hvala mu. Hvala E za sve... I u najtezem kod Tvojih istinski naklonjenih "ucenika" budis ono najbolje... Hvala ti. Uz tebe, do samog kraja...

18.03.2018.

Neke price su same po sebi dovoljne i bez naslova

"Lijepa je (knjizevnost), bas kao i ti"... Bile su rijeci jednog starog prijatelja, nakon jednog susreta sa izabranim drustvancem koje dise i zivi knjizevnost, nakon visegodisnje pauze...

18.03.2018.

Moji izbori

Moja prva, nikad prezaljena ljubav... Knjizevnost. Koliko u zivotu kosta slijedjenje svojih snova... Namjerno ne stavljam znak pitanja, jer vise se i ne pitam. Mene je kostalo puno... Ne okrivljujem (previse) svoju okolinu iz prostog razloga sto sama nisam mogla (ili nisam znala) suprotstaviti se svima onima koji su me od puta ljubavi i puta knjizevnosti, odveli na neku drugu stranu... Sama sam dozvolila da necija tudja ubjedjenja i stavovi postanu ono sto me vodilo, ispostavice se, daleko od onog sto sam ja zeljela... Sa ove distance gledano, opet zivim ono i sta ja zelim, ali, to je moj drugi izbor, moj drugi i drugaciji san od onog prvog, djecijeg, nevinog i najljepseg... Trenutna desavanja u javnosti, prilicno su uzburkala, kako moje emocije, tako i sjecanja na predivne dane provedene medju ljudima koji istrazuju knjizevnost, pisu knjizevnost, zive knjizevnost... Sjecanja na dane i ljude koji su cinili moj sretni, zaokruzeni svijet, opasan velikim neprobojnim zidom, sigurnim za nas sanjalice i zedne umjetnosti i pisane rijeci. Covjeka koji me, kako sam vec napisala ranije, natjerao da svoj licni dozivljaj i stav izrazim jasno i glasno pred ogromnim auditorijem neistomisljenika, eto ocrnise. Zasto? Zato. Jer im se moze. Jer smo im dozvolili... Niko me od stalnih, starih bloggera ne poznaje, a tako bi trebalo i da ostane. Cak bih garantovala da me niko od mojih bliznjih ne bi "prepoznao" po pisanju i emocijama koje dijelim ovdje, iz prostog razloga sto sam izrasla u ostru karijeristicu, ekonomisticu koju "ne zanima" nista osim uspjesno odradjenog posla, internacionalnih poveznica i rasta u svakom smislu osim emotivnom. Zapletena u kolotecini i masineriji, sama od sebe sam odgurnula i zaboravu prepustila svu divnocu ljubavi, prema zivotu, prema umjetnosti, prema bilo cemu sto nije posao... A-ha, kako da ne, malo si se preracunala malena...

18.03.2018.

Slika i prilika

"Šta glupost sublimira? Ima li glupost definiciju? Ideal? Entuzijazam? Eufemizmi disfemizama karaktera društva? Možda zaslepljenost, logičnost ili dvoličnost? ZLO? Jedno je sigurno: glupost ima mnogo lica a još više naličja, čime pogrešno navodi na zaključak njene bezličnosti i nedefinisanosti. Oda gluposti, uvodni deo romana, apriori upućuje na glupost, obeležje cele Krležine pripovedi. Glupost je hiperbolična, ne poznaje okvire i ide u beskrajne krajnosti. Samodovoljna, manipulativna po sebi, ona je sopstveno oruđe. Sobom se hrani i samonaslađuje; apstrahuje mudrost, ćutljivu po sebi. U palanačkom okruženju gde obitava mediokritetni polu-svet, hipnotisan glupošću, ćutljivi natčovek ne opstaje. Prikovani, uvežbani kez-osmesi, psudo nakloni, pesudo ličnosti, samo su simulacija svezadovoljnog društvo. Ta uštogljena palanačka koherentnost lako trasmormiše kez u stisnute zube, pokazujući ambivaletnu stranu gluposti, spremnu da voli i mrzi u zavisnosti od naklonosti prema njoj." - Miroslav Krleža, Na rubu pameti

17.03.2018.

Krleza...

"Ja ne vjerujem, ja neću i ja ne mogu da vjerujem u puste pregršti izmišljotina, jer ja nisam plaćeni govornik, ni milosnik, ni udvorica, ni korisnik, ni laskavac gospodina Domaćinskog..." Polaganje prakticne nastave kod M, kruna studija, zatvaranje kruga: Krleza! ... krv! blato! noc! rat! uzas! Krleza! ... Stojim ispred oglasne ploče, okacen bijeli papir, sa 4 kolone: ime i prezime, tema, razred i satnica. Pogadjate - uz svoje ime, u produzetku vidim pise: Miroslav Krleza, IX razred, rano ujutro! Zimsko doba! ... Pa kako, dovraga, djecurliji od 15 godina docarati ljepotu uzasa, krvi i blata - i poloziti ispit? ... Pa zapravo, vrlo je jednostavno. Jer me E naucio kako da sav uzas! minimiziram i kako da udjem u srz Krlezinog teksta, u njegove najvece dubine i shvatim ljepotu njegovog pisanja.

17.03.2018.

Raspeće

Da sam prije 10 godina imala u planeru za ovaj period pisanje ovog nazovi teksta, prosto bih pocijepala stranicu na hiljade najsitnijih komadica... Emocije naviru, smjenjuju se bijes i ljutnja sa osjecajem nelagode i nevjerice, propraceni epizodama mucnog smijeha. Na svojoj kozi redovno osjecam iskaljivanje "moci" onih velikih i vaznih, zbog mimoilazenja u misljenju i stavovima. Ne biti njihov je najgora "kazna" danasnjeg drustva. Ukoliko pokusate javnosti dati do znanja koliko vas tlace, nailazite na prijetnje, fizicke napade i blacenje. Zivot vam postaje najgora nocna mora iz koje vise nemate izlaza... Covjek koji je posljednjih 10 dana razapet u javnosti u mojoj zemlji, bio je jedan od mojih profesora koji me natjerao da pocnem misliti svojom glavom, koji me natjerao da naucim jasno i glasno izraziti svoj stav, koji me na prvom ispitu kod njega imao namjeru oboriti i nakon obaveznog usmenog ispita u index mi upisao najvecu ocjenu. Nakon nje, druge su se nizale jedna za drugom, kako kod njega, tako i kod svih drugih profesora knjizevnosti. Razumjeli smo se. Razumjela sam knjizevnost. Razumjela sam knjizevnu kritiku. Zivjela sam knjizevnost, disala punim plucima... Ovo sto pisem je iskljucivo samo moj licni dozivljaj osobe, koju u svom sjecanju i sa trenutnim misljenjem javnosti, jednostavno ne mogu povezati. Zapravo, veoma mi je bolno posmatrati sva trenutna dogadjanja i zauzeti "stranu". Za sve optuzbe postoje vise i zakonske instance, pa neka pravda izadje na svjetlo dana i neka Sud odluci... Od ovog koga se razapinje, nikada nisam osjetila sovinisticke, seksisticke, nacionalisticke, intelektualne i ine uvrede, zaista nikada... Od nekih drugih jesam, a najvise zbog toga sto kao muslimanka ne nosim maramu i zbog toga sto kao muslimanka, postujem i uvazavam druge i drugacije, sto kao muslimanka svoje vrijeme i prostor dijelim sa ljudima drugih religija... Mnogo gore stvari dozivjeh, prezivjeh i zasutjeh... A vidi sad!... Ako ne ljudska, a ima Bozija. Pravda. Profesore... ucitelju... prijatelju... Dove i molitve su podjednako uz tebe, uprkos Tvojim ubjedjenjima <3

29.08.2017.

We

So close, no matter how far, couldn't be much more from the heart, forever trusting who we are and nothing else matters.

26.08.2017.

Pure love

Kad zatvoris oci i pred sobom jasno vidis svaku poru na njegovom licu... svaki ben, nijansu tena... miris koze... kad uocis skriveni sjaj u njegovim ocima i blago podrhtavanje usana kada se raduje necemu... kad znas tacan polozaj i pravi momenat nastanka prve bore na njegovom licu... posebno treperenje donje usne, onako vise po desnoj strani kad je zabrinut...

21.08.2017.

Jedino

To što se razumemo ćutanjem. To što komuniciramo pogledom. To što sebe vidim u tvojim očima. Valjda je to jedino bitno.

16.07.2017.

San

I tako, dodjes mi u san :) Nevjerovatno... toliko stvarno, njezno, cisto i nase... a ne, sanovnik nije ono gdje trazim objasnjenja svojih snova o nama... Snovi tebe i mene, tebi i meni su sasvim jasni. Nama dosta :) "a za svijet ko te pita" :)

24.06.2017.

Crtice

- Ti baš odlučno gaziš dalje? Je li to definitivna odluka? Karijera na prvom mjestu? - Da, draga! To je to. Valjda je to - To... Jebiga, šta ja znam! Ljubav mi se smije u lice...

23.06.2017.

The Bridges of Madison County

"Ne želim te željeti jer te ne mogu imati."

19.06.2017.

Crtice

"I diraj mi sve što hoćeš... Diraj mi u ovaj grad, diraj u moje ljude, diraj u najdraže pjesme, diraj u zalazak Sunca, u zvijezde, u noć… ali mi u njega ne diraj!" I ja to... tako... Izbrišem sve stare postove, sav jedan prošli život... ili, najamnje, dva... Prošlo je tačno 10 godina otkako imam ovaj svoj mali mirni kutak, prošlo je svega i svačega kroz ove stranice, a onda... Delete. Zašto? Ne znam... Da li mi je žao? Nije... Da li mi nedostaje? Možda.

13.06.2017.

Snaga

Jedno pored drugog godinama, jedno sa drugim - nikada... svjesna koliko smo Mi samo nedosanjani san i sretna zbog svog unutarnjeg mira, pustam ljubav da slobodno odlazi i ponovo se vraca, sa sjetom je prateci na odlasku, docekujuci je sirom otvorenih ruku na dolasku... slobodna je, tvoja je, dajem ti je, ne kao teret, nego kao snagu... Sretna sam zato sto je osjecas, a ne gusi te, ne namece krivnju, ne ostavlja mi iscekivanje, ne prijeti bolom ni tebi ni meni. San o nama zagrlim svako vece. Ceznja pocinje i zavrsava spoznajom da ti i ja ne mozemo biti Mi... I nije tesko, nije bolno i ne predstavlja opterecenje. To valjda i s godinama tako ide. I sto smo prije prije prihvatili istinu, duze vremena mozemo biti sretni. Znali smo to od prvog pogleda, od prvog dana... vrijeme je donijelo svoje... ne rastavlja nas, namece zajednicki put, sa jasno odredjenim granicama. Sretna sam, zaista jesam, sretna zbog postovanja koje smo gradili godinama, sretna sam zbog povjerenja koje je toliko puta stavljano na ispit... nisu nam mogli nista, nikada! Zive za dan kada bismo postali zakleti, smrtni neprijatelji.. smijemo im se, do kraja nasih paralelnih puteva... I uvijek ostavljam tri tackice, jer nekim ljubavima uvijek fale posljedne stranice.

13.06.2017.

Crtice

Ja ništa ne čekam i ne nadam se kad je on u pitanju. I nisam nesretna. Možda ću biti kad ovo u meni umre... Znaš kako kaže Camus: "Nesretni ne znaju i nadaju se, sretan čovjek zna i ne nada se." Kod mene je baš tako. Sve mi je jasno, sve znam, ničemu se ne nadam, a sretna sam zbog bogatstva ljubavi koju nosim. NBH

13.06.2017.

Nedostajes

Bilo je očigledno da će to biti jedna od onih ljubavi nikad do kraja izgovorenih, jedna od onih koje cijeli život peckaju u onim trenucima uzdaha za svim propuštenim životima, neispunjenim željama. Onda kada koja čašica više pomjeri lavinu misli van i počnu zagrljaji da plešu po zidovima, i neki stari snovi, stare ljubavi sjednu za sto i dokusure tu noć... i to srce. Jedna od onih ljubavi zbog koje se druge vole polovično.
Počeli su taj tango koji nikad neće otplesati, a godinama kroz život će zadrhtati kad ga osjete u uzdahu. Godinama poslije će znati da su mogli sve i protiv svih s tim stiskom ruku. Godinama poslije će se kajati. Godinama poslije će se voljeti svako na svojoj strani života, tajno. A ni godinama poslije neće imati hrabrosti za tu ljubav. Do vraga sa njom, nije nam svima suđeno...

12.06.2017.

Ljubav

Dodirnula sam mu usput žilu na ruci kada sam pomaknula čašu za vino. Taj ću dodir danima obnavljati u sjećanju. Ne samo kao želju da tu, muževnu a opet nekako tužnu ruku, osjetim na svom tijelu, nego iz potrebe da se neka njegova i moja osjećanja na bilo koji način dodirnu.


He is My Soulmate
<< 07/2018 >>
nedponutosricetpetsub
01020304050607
08091011121314
15161718192021
22232425262728
293031




BROJAČ POSJETA
68089

Powered by Blogger.ba